Ne prođe leto a da se ne zapitam kako su naši roditelji prelazili celu onu bivšu Yugu, u onim krntijama, po onim putevima, veliki procenat njih sa šrafcigerima kao ispomoć I osiguranje prozorima(valjda otuda ono "prozor ne sme pasti", 'ebem li ga), a jedina im briga bila da spreme one čuvene tablete protiv mučnine za decu i dovoljan broj sendviča, temperaturu i vrućine kao da niko nije shvatao preterano ozbiljno...
Jos nama djeci na Fici bilo interesantno kad dignes zadnji tepih bila rupa kroz koju je mogla oticati voda iz kabine, vidio se asfalt ispod, mi u to gurali prste. Danas te sveze mrdnut ne mozes iz sica