Nikad nisam čuo da su povratnici napali nekog. Moja porodica je 1992. protjerana iz Vlasenice, i kad smo se nakon rata vratili tamo, u našoj kući smo zatekli srpsku porodicu. Nismo ih napadali, nit je bilo neke svađe i rasprave, oni su rekli da su se morali tu useliti jer nisu imali gdje, i da će napustiti kuću što prije. Tako je bilo. Što ih nismo napali? Pa eto, nismo. Svakome svoje i na kraju je bilo sve kako treba.
Pa niste ih napali jer bi vas u samoodbrani ekspresno poslali nazad u Sarailabad ili u tallibansku SDA vukoiebinu iz koje ste došli u Prelepu i Večnu Republiku Srpsku. To je jedini razlog. U Srebrenici nije bio genocod.
“Mama, otišla sam sa babom u Vlasenicu, Meliha.” Ovo je bila njena posljednja poruka ostavljena majci, napisana u žurbi – kreonom, jer joj valjda ništa drugo nije bilo pri ruci – u plavoj tankoj svesci koja je ležala pored telefona. Mogla je napisati i da je otišla u grad, u kupovinu, u njenom tonu ne bi bilo ništa različito, bila bi to i dalje dječija, bezbrižna, neoprezna i poruka puna života.
Tu groznu noć je, pod prigušenim televizijskim svjetlom, Meliha je sa ocem čekala posljednje vijesti sjedeći na kauču, leđima okrenuta prozoru: petnaest minuta prije jedanaest sati prozorsko staklo je ciknulo, čuo se samo jedan hitac. Melihin trogodišnji brat je zavrištao, dok su ostali ukućani tražili zaklon u sobi, uglavnom padajući na pod. Ona je samo klonula, ne mičući se. Nije ništa uspjela reći, blijedo je gledala, dok je krv kuljala. Melihi je metak prošao kroz vrat.