Samo da je sletjeti u Minhen, pa se vise ne zamarati svako jutro Dodikom, Bakirom i Covicem. Da mi dijete odrasta u normalnim medjuljudskim odnosima, da ne razmislja hoce li sutra imati posao, hoce li se zaratiti i smije li kroz entitete, jer se zove kako se zove. Nema ovdje napretka i buducnosti ni za 50 godina.