Allah, dž.š., veli: “Pazi, kada duša dospije do kljucnih kostiju, i vikne se: ’Ima li vidara’ i on se uvjeri da je to cas rastanka, i noga se uz nogu savije. Toga dana ce Gospodaru privodenje biti.” Pred samu smrt covjek koji je zivio mimo propisa Allaha dz.s osjeca u dusi metaforicki ali daleko snaznije onaj strah i slutnju kao kada mu je najblizi umro ili kada su mu javili. Bojte se Allaha i klanjajte. Sabah i jacija u dzematu koju klikazelenih ne voli ce vam biti radost pred smrt.
Jel fakat smisao zivota samo sebi udovoljavati?
To razmisljanje mogu shvatiti ako kaze neko ko je mlad tj nema djecu
Ako ima to je vec hmmm nekako egoisticno, ne znam
Al mislim da vjera daje najmanje kajanja u zadnjim trenucima zivota
1802...Ne moze se sce pokajati pred smrt ako je bilo oholo citav zivot i prkosilo Allahovim naredbama i zabranama. Kao maraton, ne mozes steci kondiciju dan prije takmicenja. Srce jednostavno gluho ali duša u tegobama. Dusa osjeca da je razorena ali ne moze bez srca nista, u srcu nema dina tj.vjere i bogojaznosti. Onda od sve panike i straha padas u tesku depresiju..to su trenuci zaista preteski. Ko hoce poslusat ce me...
1802...Pred kraj zivota, srce koje je radilo suprotno Allahovim naredbama i zabranama tj.bilo nemarno, tesko da se moze pokajati i spoznati Boga. Kao i maraton, pred takmicenje nema pripreme. Srce tada postaje mrtvo i umorno a dusa pati i plače. Strah i opca depresija i teska, zaista, teska tuga ga jos vise unistava. Tuga od smrti i ljubavi prema dunjaluku. Covjek tada uvidja da je potraćio vrijeme a Allaha nije spozmao.