U Sarajevu bez sarajlija, ništa čudno. Neki novi, divlji, nepismeni ljudi su sada većina. U njihovom svijetu pjesma, ljepota, ljudska duša - ništa nema nikakvu vrijednost. Sjećam se života prije 90ih. Voljeli smo se. Pokušavali smo. Ali veliki su već bili odlučili šta će biti. Nismo imali šanse. Evo nas sad. Suznih očiju među psihičkim bolesnicima za koje je ovaj čovjek prvenstveno Srbin i narkoman. Svako božje i svemirsko biće može samo da osjeća tugu i bol.
Ne seri da izvines. Nismo svi rodjene sarajlije koji smo u Sar, ali smo mnogo urbaniji i kulturniji ljudi od barem 50% onih koji su ovdje generacijama. Ima nas medju njima koji jos volimo umjetnost i stil, koji smo obrazovani, koji cijenimo kulturu dok se mnogo rodjenih sarajlija lozi na Jalu i cucla nargile 24/7.