I onda dobiješ muško dijete za koje već kad napuni 4 godine primijetiš da se više igra s barbikama nego s autićima. U pubertetu nema druga, ali ide s drugaricama na trač partiju. Šta onda? Kamo dalje, rođaci? Mislim da je put kojim ova zajednica pokušava tražiti svoja prava pogrešan, ali isto tako mislim da su oni koji nemaju razumijevanja za druge i drugačije- ti koji su zapravo bolesni, duhovno.
Voljela bih da svačije dijete ‘ispadne’ po njegovim mjerilima, ali to se, nažalost, ili na sreću, ne dešava uvijek. Imaš divne roditelje i groznu djecu, grozne roditelje i divnu djecu. Upravo vi koji mislite da su djeca na programiranje i da ste fantastični vaspitači ste oni koji padnu na vlastitom testu, al Bože moj… Dok ne dobijete djecu i ne počnete primjenjivat te svoje odgojne metode, nećete shvatit da to nije baš tako jednostavno kao što vi simpletoni mislite.