Zao mi je svakog djeteta koje je prozivjelo rat kao i one djece koja ga nisu ni prezivjela, ali ljudi bozji dosta vas je vise. I ja sam cijelu jednu godinu provela u podrumu, a godine bez struje i vode, pod snajperskim okom, pod kisom granata ali niko nas nije dolazio slikati, niti pisati price i pjesme o nama, pa dta sada trebam? Cijeli zivot kukati, naricati i mrziti zbog toga? Naporni ste pravo..