BIo je prisutan na svakoj dženazi u Banja Luci na kojoj sam bio poslije rata. Prilazio je ljudima i izgovarajući nešto nerazumljivo tražio pare. Stari Banjalučani muslimani su ga svi redom darivali, bez negodovanja ali i bez puno prisnosti, onako kako se darivaju osobe čiju tužnu sudbinu i položaj ljudi žale ali ne žele imati u svojoj blizini.
Dok bi imami učili nad kaburom, on bi svojim piskutavim isprekidanim glasom nešto neartikulisano zavijao. Zvučalo je to svaki put veoma neugodno ali nikad nisam vidio da je neko reagovao. Možda iz straha da bi povrijedili jadnu osobu i tako se ogriješili, a možda i zato jer su banjalučki muslimani već davno prestali vjerovati da se za njih na tom mjestu bilo šta može poboljšati.