On je šumovit...drvo...on je..."- i pero vrti u ruci- "po njemu rastu borovi,jele, i s njima-medvjed i vuci..." Učitelj gleda dječaka tužno. "Ovo ti najbolje nije!" A Brane sjeda,crven i zbunjen, i od nas oči krije... Davno je bilo... S tugom se sjećam djetinjskih dana zlatnih... Jednog ih dana s tutnjavom zbrisa požar godina ratnih. Pođosmo i mi za drugom Titom, skoči Krajina ljuta. U žaru boja dadosmo zavjet: "Nikad s Titova puta!" Drugovi moji iz školskih klupa slušam- dobro se biju, najviše čujem za mitraljesca, za Branu nišandžiju.