Prije nekoliko godina vracam se s posla, mrtav umoran,smjena 12 sati,od 5 ujutro do 5 poslijepodne. Moram presjedati tri puta prvo u autobus,pa u tramvaj,pa opet u autobus da bi dosao kuci. Prvi bus naravno krcat vraca se narod s posla i naravno oni penzioneri,al uspijem ugrabiti jedno mjesto na kraju busa. Pored mene stadose dvije bakice,okrenem glavu i pravim se da ih ne vidim, al ne mogu nesto me kopka, sta cu mati me nije tako ucila i ustanem,naravno ni hvala nije rekla. I sad stojim pored i slusam kako pricaju, od jutros obilaze pijace,razgledaju cijene,nemaju nikakvih kesa u rukama valjda im to hobi.Presjedam u tramvaj ista procedura namrgodena radnicka lica i naravno oni penzioneri, noge ne osjecam, joj samo da mi je doci kuci.Trece presjedanje dolazim na stanicu 1000 dusa vec ceka bus,slusam narod nema busa,bio nekakav kvar,jeb gras i drzavu.Konacno se pojavi probijem se i sjednem odmah kraj mene stade nekakva starija gosp i ona bi sjela,E NECES . Bilo mi je poslije krivo......
po ovim komentarima u BIH je toliko zaposlenih da radni ljudi i gradjani nemaju gdje sjesti od silnih penzinera cije su penzije tolike da su svakodnevno u shopingu.
e bolje je bilo prije rata. redovni autobusi, vozovi i tramvaji da covjek nije trebao da probleme sa prevozom svaljuje na ledja penzionera 'shopholicara'.
ezrail pa nije sarajevo new york. u biciklu je spas. recimo da ti je posao na ilidzi a zivis na sedreniku najvise sat laganog trampanja. dva sata treninga radnim danom, dzaba i usteda na mjesecnoj clanarini za teretanu. a tijelo ko u Apolona.