Prenosi se da je Rebia ibn Hejsem, pripremajući se za tu noć, iskopao kabur u svojoj kući i kad god bi osjetio da mu je srce otvrdlo i zaboravilo na smrt, legao bi u kabur i zamišljao kao da je umro.
Zatim bi se kajao i molio da se vrati na dunjaluk, učeči kuranski ajet: Kada nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio! (El-Muminun, 99-100.) A onda je sam sebi odgovarao: Eto, vratio si se, Rebia, nakon čega bi ustrajavao u ibadetu i dobrim djelima.
Jedanput je Hasan Basri pratio dženazu i kad su došli do mezarja, sjeo je pored otvorenog kabura u koji je trebao biti ukopan mejt kojeg su nosili, i rekao: Stvar (tj. dunjalučki život) koja se ovako završava, u osnovi je bezvrijedna i tako je treba doživljavati, a stvar koja počinje ovim (tj. smrt) zaslužuje svaku pažnju i strah od onoga što će ona na kraju donijeti