Ne znam šta ove ruže predstavljaju drugima, ali meni ne prijaju. Naročito kada ih ovako svježe zacrvene. Juče sam prolazeći pored Katedrale pomislila: "Uh sreća pa ja ne znam tačno mjesto gdje je iskrvario moj voljeni", jer i poslije skoro 21 godinu, kada se samo primaknem dijelu grada gdje je stradao osjetim tugu, a ne da mi još neko to mjesto zacrveni. Prije dvije godine sam otišla, parkirala na sred ulice u tom bijednom naselju, gledala nebo, obrise brda i zamišljala njega izrešetanog gelerima u krvi na zemlji, dok život izlazi.. Gledala to nebo, jedino koje ga je ispratilo, jer je umro sam na toj livadi, dok sam ja strpljivo čekala da mi se vrati.. Takav čovjek.. Ta livada ga ničim nije zaslužila. Lako je pričati, da se ne zaboravi, onima koji mogu da zaborave, a neki ne mogu da zaborave i da hoće.. Život ide dalje, okreće se točak polako i melje dane. Dolaze nova lica, novi sni, ali tuga čeka u sjenci i njoj ruže ne trebaju. I popustite taj nacionalizam. Svima nam je krv crvena..