Đoković opet u svom elementu objašnjava Amerikancima nešto što ih realno ne zanima, piše ćirilicom kao da je to neka subverzivna poruka, a sve uz dozu patetike. Svaki put kad se nađe u centru pažnje, mora da ubaci neku "dublju poruku", kao da je on neki filozof, a ne teniser.
I koliko god bio statistički najuspješniji, nikad neće imati onu harizmu i eleganciju kakvu su imali Federer i Nadal. Oni su osvajali publiku stilom, ponašanjem i klasom, dok Đoković uporno pokušava da se nametne kao neka moralna i kulturna figura, a zapravo samo zvuči naporno i forsirano.