Najljepšu sportsku priču ispisali su naši Zmajevi pobjedom u Litvaniji i plasmanom na SP u Brazilu. Priču o ljubavi, kakve je najteže pisati. Bit’ će i ovo priča koju je teško čitati, ali se mora kazivati o toj ljubavi. Možda bi je bilo lakše ispričati da se desila nekom drugom, nekim drugim ljudima iz neke druge zemlje. No, ona se desila zbog Bosne, zbog Hercegovine. Neću pričati o golovima Vedada Ibiševića, Izeta Hajrovića, Edina Džeke. O odbranama Asmira Begovića niti o taktici Safeta Sušića. Pričat’ ću o onima koji su za Bosnu, za Hercegovinu, za svaki taj gol, za svaku utakmicu – živjeli i umrli. Lako je reći da naši Zmajevi imaju najbolje navijače u Evropi, na planeti…. Ali kako objasniti da je to ustvari život, buđenje, san, svaki dan, svaka noć? To nije navijanje. To je življenje. Četiri mladića iz Krajine živjeli su tu ljubav, čekali na taj dan kada će Zmajevi istrčati na teren. Živjeli za pobjede, za golove i za plasman na veliko takmičenje. Njihovu zastavu mogli ste vidjeti na svakoj utakmici A tima, kod kuće i u gostima. Ona je uvijek svjedočila da su tu i da vole. Voljeli su i doživjeli da pogledaju najveću pobjedu Bosne i Hercegovine u historiji, da proslave gol Vedada Ibiševića, da podignu ruke ka nebu i zahvale na sreći. Sreća je kako to biva u pričama o ljubavi, o Bosni , o Hercegovini – trajala kratko. A izvještaj o učinku igrača na terenu zamijenio je policijski. ¨Morali su biti na toj utakmici, na svakoj!¨, kažu njihovi prijatelji. ¨Put automobilom najmanje je koštao. Svjesni su bili da je dug i da će biti umorni, ali su krenuli. Savjetovao sam jednog od njih da ide preko agencije i prespava jednu noć, ali bilo je jeftinije autom. Nekih 60 eura manje.¨, dodaju. Status na društvenoj mreži Facebook, posljednji, jednog od stradalih mladića : ”25h puta. Tek sad vidim da je ovaj Kaunas daleko, a još 154km do cilja!! Što je meni ovo trebalo, a treba nazad voziti!! Hehe… Al’ haj. I krv svoju za Bosnu moju! Volim te, Bosno! Nigdje k’o u Bosni! Almir nije doživio da ponovo ugleda svoju zemlju, svoju Bosnu, svoju Krajinu. Ali je Bosna doživjela da je vole takvi kao on. Hasib, Vildan, Adis. Bosna je doživjela i Bosna neće zaboraviti. Možda u nekoj drugoj zemlji 60 eura ne bi značilo mnogo? Možda bi se stvari odvijale drugačije…. No, sigurno je da to ne bi bila Bosna, ni Hercegovina..I sigurno je da to ne bi bila ista, iskrena, istinska – Ljubav! UVIJEK KADA BUDETE SRETNI, SJETITE IH SE! UVIJEK KADA BUDETE VOLJELI, SJETITE IH SE! UVIJEK KADA POBJEDIMO , SJETITE IH SE!