Dragi gospodine Petroviću, pišem Vam ovo pismo kako bih Vam kazao kako ste od ovog Eurobasketa i zvanično postali počasni miljenik svakog Bosanca i Hercegovca. Ono što ste vi uradili u ovih nekoliko mjeseci kvalifikacija, priprema i utakmica tokom Eurobasketa, još niko nije uspio, a to nije ni pobjeda, ni dobri rezultati, već jedinstvo koje se stvorilo unutar svakog Bosanca i Hercegovca. Bosna i Hercegovina je mala zemlja, zemlja koja je u svome životu prošla mnogo toga, od rata, preko suza, preko pobjeda i poraza, i trebala joj je jedna ovako ispričana priča od Vas i Vaših momaka. Ujedinili ste Bosnu i Hercegovinu, poštovani treneru Petroviću, pa makar i na par sati, na par dana, mjeseci, učinili ste ono što je nakon silnih dešavanja u ovoj nam lijepoj državi, jako, jako teško. Vi ste ponos nacije, Vi i Vaši momci. Ovo prvenstvo nije izgubljeno, bez obzira što se nismo plasirali u drugi krug. Bosna i Hercegovina je pobjednik ovog takmičenja, a Vi ste naš najbolji pojedinac. Vjerovali ste i u Mirzu, i u Nihada, i u Andriju, i u Marka, i Elmedina, i ostale momke i pokazali ste da sa pravom nosite titulu najboljega, barem u našoj lijepoj domovini. Vjera u sve njih Vas stavlja na prijestolje miljenika navijača Bosne i Hercegovine. Nismo mi izgubili ovo takmičenje, ne, ne, mi smo veliki pobjednici. Vi ste ljudima „usadili“ tu Vašu energiju za vjerom u Vaše momke. I sam sam jedan od onih koji su drhtali svaki naš napad, svaki Mirzin ludi šut, svaki Nihadov prodor na koš, Elmedinov šut sa slobodnih, izvlačenje Marka za tri poena, svaki napad Bosne i Hercegovine. A zašto? Zato što ste, gospodine Petroviću, Vi vjerovali u njih, a kada jedna takva veličina vjeruje u momke iza kojih stoji, onda i navijači nemaju drugog izbora. Ujedinili ste nas, postali smo jedno, košarka je ponovo zaživjela u našoj zemlji. Ponovo su se rodili neki novi Delibašići, Markovići, Mršići, Firići, Alihodžići, Halimići, i ostali veliki bh košarkaši. Dok ovo kucam, jedna malena suza mi niz lice ide, suza bosanska, suza ponosna, suza inatna, ona koja druge poštuje, a svoje voli. Niste nas samo ujedinili, selektore, već ste pokazali kako da volimo svoju domovinu, našu lijepu domovinu. Na kraju Vam želim još samo nešto reći, dragi gospodine Petroviću. NE NAPUŠTAJTE NAS!! Ne idite od ovih momaka, koji su u Vama osjetili pristup jednog oca prema djetetu. Znam da je situacija takva, da ste tu volonterski, i Vi i Vaše kolege, ali učinite to zbog nas, zbog ovog navijača, kojeg ste tokom ovih par mjeseci vodstva reprezentacije očarali svojim vođenjem i ljubavlju prema ovoj državi. Vi ste naš Bosanac i cijela Bosna i Hercegovina Vas od danas još više i poštuje, i cijeni, ali i jako voli. Samo sjedite na onu klupu, i vjerujte u ove momke, jer Vašom vjerom u njih i njihovom ljubavlju prema domovini, naš rezultat u budućnosti izostati neće. Hvala Vam za sve, gospodine Aleksandre Petroviću, puno Vam hvala.