sta je balijandere smrdljivi?do banjaluke smrdis majke mi...fuj

turcine,ako su tvoj babo i mama bili muslimani prije dolaska turaka na ove prostore onda je to sve ok i postujem tebe ko muslimana tj baliju

turcine jel bilo muslimana u bosni prije dolaska turaka na ove prostore?pojasni mi...

@patlidžan Moje prijašnje izlaganje: U nastavku izlaganja, slijedi argumentacija, koja derogira u potpunosti tvoje navode o prisutnosti Srba i Pravoslavlja u Kraljevstvu bosanskom: “U Molitvi suprotiva Turkom Marko Marulić pjeva o tome tko se sve bezuspješno tukao s Turcima: Boj su bili š njimi Harvati, Bošnjaci, Garci ter Latini, Sarblji ter Poljaci. Marulić zna: Hrvati su Hrvati, a kršćanski stanovnici Bosne su Bošnjaci. U svom putopisu iz 1530. Benedikt Kuripešić opisuje da je u Bosni našao “tri nacije i tri vjere“. Prvi su “starosjedioci Bošnjaci“ koji su “rimsko-kršćanske vjere“, drugo su “Srbi, koje oni zovu Vlasima... a vjere su sv. Pavla“, a treći su “pravi Turci“, pri čemu se iz cijelog teksta vidi da ne misli pojam Turčin u etničkom nego u vjerskom značenju, dakle kao oznaku za islamizirano bosansko stanovništvo. Ivan Franjo Jukić, centralna ličnost Bosne 19. stoljeća, pojavljivao se pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak. Kao svoju nacionalnu odrednicu upotrebljavao je naziv Bošnjak i svoj jezik najčešće je zvao bosanskim. Stavu srpskog književnika i kritičara Dimitrija Tirola koji tvrdi da su Bošnjaci zapravo Srbi, da je Bošnjak samo oznaka geografske pripadnosti bosanskome prostoru, Jukić se suprotstavlja stavom: Bošnjaci su dosad bili ne samo u zemljopisnom smislu nego i u rodoslovnom: pravi Bošnjaci! Jukić dalje iznosi: Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći sva ona, koja se našega naroda tiču; ja sam mnogo i putovo po Bosni, ali još nikad ne čuh za srpski narod, niti za srbski jezik! Tamo sve iđe po bosanski i naški...“ Fra Anto Knežević je nastavio razvijati Jukićev stav o bošnjačkom narodu u tri konfesionalnosti i do kraja je ostao vjeran ideji bošnjačke nacije kao najprirodnijem tijeku stvari u tom vremenu oblikovanja nacionalnih identiteta u modernom smislu. U predgovoru svojoj knjizi Pad Bosne (1884.) piše: Nu ako nam je žao na Mađare, mnogo nam je žalije na njeku – čast i poštenje pravednima – jednokrvnu braću Srbe i Hrvate. Od ovih jedni nam rascijepiše Bosnu i Bošnjake, te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci da su Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cijeloj Bosni samo Srbi, dočim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle Bosna ponosna i Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmišljotine od njekih zanešenjakah... Crkva bosanska znatno je izgubila izgubila na značaju prelaskom određenog broja njenog stanovništva na kršćanstvo/hrišćanstvo, a sve pod pritiskom kršćanstva/hrišćanstva, zaključno do XVIII stoljeća, kada nastaju zvanično Srbi i Hrvati u okvirima admistrativnih granica Bosne, odnosno 1862 god. kada Hrvatska šalje u Bosnu Klementa Božića a Srbija Teofila Petranovića sa namjerom da Bošnjačke katolike i pravoslavce pripreme da se izjasne po prvi put kao Hrvati i Srbi, što im je i uspjelo. Sa ovim činom nije samo izdana domovina od ova dva naroda, nego su se javila kontinuirana nastojanja, da se Bosna podijeli između dva susjeda, a njen najmnogobrojniji narod stavi pred izbor nestanka ili pripajanja Srbima i Hrvatima.”

@patlidžan Također jedno od mojih prethodnih izlaganja: Ono, što su; naši povijesni negatori pisali o bogumilima, za mene su notorne neistine i konstrukcije kako bi se povijest Bosne, ali i ostalih naroda dovela u kontekst kršćanske povijesti. Sve su to izmišljotine i beskorisno je na tim povijesnim krhotinama gubiti vrijeme i naprezati mozak kada su to sve laži. Bogumile treba posmatrati kao monoteiste koji su svoj monoteizam nadgrađivali sukcesivno prema objavama počevši od Ibrahima, preko Davuda, Isaa i ostalih do Muhameda a.s. i u ovim relacijama i izučavati našu Bošnjačku povijest, a na to upućuju sva povijesna gibanja u tom periodu. Vjersko učenje, kojim su bogumili obilježili Srednji vijek bio je Islam. Thomas Arnold u svojoj knjizi : ''Historija širenja islama'', navodeći predpostavke evropskih historičara koji su se bavili bogumilima u smislu; bogumili su primili islam na silu od Turaka i oni će se, kada za to dođe povoljno vrijeme, odreći tog učenja i ponovo se vratiti svom starom vjerovanju. U svom komentaru na takva nagađanja Arnold ima i svoj komentar koji glasi: ''Obično je ovakva pretpostavka samo nagađanje, te se na nju, kao nepobitan dokaz, ne može osloniti. Mi smatramo, jačim razlogom to, što su bogumili pomiješani sa muslimanima bili skloni islamu radi mnogih tačaka u njihovom vjerovanju, koje su slične s islamskim učenjem. Bogomili su zabacivali obožavanje Marije, ustanovu krštenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upućivanje molitve slikama i kipovima svetaca i relikvijma. Protivno katoličkim crkvama, koje su nedostojno ukrašene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani imali su hrđavo mišljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali: ''satanske trube''. Vjerovali su, da Isus nije lično razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovome djelimično slagali sa Kur'anom. Osuđivanje alkohola i sklonost asketskom životu i jednostavnost spadaju u one okolnosti koje su poslužile zbližavanju bogomila sa Islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Često su puta padali na koljena i izražavali blagonaklonost s pram Boga. Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u džamiji izgleda da nije trebalo velike preinake''. Ovdje sam naveo mišljenje Arnolda, naučnika svjetskog glasa o učenju bogumila i njegovoj komparaciji bogumilstva sa Islamom.

Ne ide, Tuki, vjeruj mi. Da si ikad probao nešto pečeno ili prženo na masti, znao bi. Loj, brate, smrdi i iz susjedne kuće. To Srbin nikad ne bi u svojoj kući potpalio. Znaš ti onu: "da zna bula šta radi slanina.."

srebreničanin mrtvi