Istinsko, nepatvoreno vjerovanje u Boga, u čovjeka, u dobročinstvo, u pomoganje i praktikovanje istog nikome zla nije donijelo niti će donijeti. I to ne isključivo i nužno praktikovanje u smislu molitve, odlaska u džamije, crkve i sl. Već ono istinsko praktikovanje u životu, prema drugome i drugačijem, prema rodbini, komšiji, radnom kolegi, teti iz granapa, čiki na benzinskoj pumpi, prema, životinji, prema svom i tuđem imetku. Da ljudi zaista praktikuju ono što bilo koja od religija nalaže, ne bi imali vremena za gluposti i budalaštine koje svakodnevno rade, a u teoriji nema većih vjernika od njih.