Latinoameričke zemlje su 70-ih godina upale u nepodnošljiv dug i to onda kada je zaduženje iznosilo 30 posto izvoza i to je gornja granica zaduženosti. Na kraju je to dovelo do oslobodilačkih ratova u tim zemljama. Sa tog stanovišta, gornja granica zaduženosti BiH na izvoz od sedam milijardi KM je dvije milijarde KM. Naš dug je oko sedam milijardi KM, dakle, mi smo dva i po puta zaduženiji od gornje granice zaduženosti. Naši političari tvrde da smo umjereno zaduženi, a mi smo prezaduženi i niko nema ideju odakle vraćati ta sredstva. Nemoćni smo da vraćamo rate duga koje nam stižu na naplatu, prihodi od poreza nisu dovoljni da pokriju dug, tako da će država povećavati poreze građanima i privredi, na taj način će uništavati privredu, koja će propadati, a dugovi će rasti. To je naša sudbina. MMF i Svjetska banka samo zamajavaju narod da bi izazvali njegovo propadanje. U Hrvatskoj su nakon ulaska u EU svi parametri ekonomije pogoršani, to znači da je neoliberalna dogma naturena kroz globalizaciju jedna od najpogubnijih dogmi i najgori način zarobljavanja. Prvi put se narodi u svijetu porobljavaju bezbjednim novcem i danas imate u svijetu 10 puta više novca nego što je proizvedeno robe. Kao kada bi u litru vina nasuli decilitar vina, a devet decilitara vode, može li jedan decilitar vina nadomjestiti devet vode? Ljudi ne razumiju, nije isto biti veliki i mali, Amerika nikad nije vratila svoj dug, nije ni Njemačka, ali mali narodi moraju. Amerika ima i vojnu silu da brani svoju ekonomiju. Mi ćemo sve krvavo platiti, možemo samo strepiti od posljedica.