Autor: Dragan Bursać Utoliko će biti zanimljivije promatrati situaciju u Srbiji kroz prizmu Dodikovog hinjskog posipanja pepelom, glede nepodopštine koju je izrekao prije dvije godine. Ovu servilnu vratolomiju ulagivanja, iz koje danski reditelj Lars fon Trir može mnogo štošta pokupiti za svoj budući uradak, sprovodi Milorad Dodik već nekoliko mjeseci. Prvi među (ne)jednakim zapadnodrinskim Srbljem, trčakara tako svako malo do Beograda u formalne, poluformalne, neformalne, i javnosti nepoznate posjete srbijanskoj prijestonici i budistički smireno i uporno ljubi skute Aleksandru Vučiću i Tomislavu Nikoliću. Ovdašnjoj javnosti je to sablažnjavanje nad samim sobom predstavljeno kao „produbljivanje i ojačavanje specijalnih i paralelnih veza sa maticom Srbijom“. Istinabog, nije najjasnije kako će Dodik „produbiti“ i „ojačati“ išta osim svoje političke opstojnosti, tako što sjedi pored Tomislava Nikolića na čitajućoj probi studenata akademije umjetnosti -