Srpska s proljeća ili ništa nas ne smije iznenaditi Nekako s' proljeća, paranoja nama doluta, teorija zavjere tamna, tiha bolest davna. Tražimo tada neprijatelje, od Tuzle do Budimpešte, osjeća se miris zavjera, paranoja, baš je teška, najdraža. Nekako s' proljeća ja se sjetim starih drugova Imamovića i Cerića paranoja tad je najveća. Svuda oko nas su tada zavjere, ljudi koji nose bedževe to je rulja, plaćenička al` pendreci, tad su spremni, najdraža. Refren I opet taj osjećaj samoće kad neko našu nezavisnost hoće i Oni mrakom svoje pare boje da daju izdajnicima koji te ne vole Srpska je od ludila, nekako s' proljeća Nekako s' proljeća, kažu muči narod nepravda, na dnevniku sve pobjede bez poraza, laže se bez obzira. U ovoj borbi nema, praštanja referendum, pusta maštanja sve je dozvoljeno, nema kajanja pendreci tad su teški, najdraža Nekako s' proljeća, Federacija nam oči otvara, analitičati nijanse uhvate, nema šanse da nas iznenade. A hoću vječno da te vodim ja, kao Putin, zemljo najsrpska, to je želja našeg naroda, moja zemljo, bas te volim, najdraža. Refren I opet taj osjećaj samoće kad neko našu nezavisnost hoće i Oni mrakom svoje pare boje da daju idajnicima koji te ne vole Srpska je od ludila, nekako s' proljeća Piše: Srđan Puhalo