U period od 1992.-2011. (dvadeset godina) u Bosni i Hercegovini počinjeno je 9.753 samoubistva (prosječno godišnje 488), od čega 3.578 u Federaciji BiH a 6.175 u Republici Srpskoj. Iz navedenih pokazatelja uočljiva je činjenica da su stope samoubistava u Republici Srpskoj 2-4 puta više od stopa samoubistava u Federaciji BiH, odnosno da u Republici Srpskoj imamo 2-4 puta više samoubistava nego u Federaciji BiH (što je poseban znanstveni fenomen - okviru istog/bosanskohercegovačkog društva i države imamo značajne razlike u samoubistvima po entitetima). Upravo je na ovim rezultatima/pokazateljima uspostavljena snažna znanstvena korelacija između izvršenih masivnih ratnih zločina ali i najtežeg ratnog zločina - zločina genocida nad Bošnjacima od strane Srba i broja izvršenih samoubistava Srba. U nastavku, kao najbolja ilustracija dosadašnjih stavova koji se odnose na zločinački razum i um, navodimo riječi predsjednika udruženja “Veterani” Republike Srpske, g-dina Duška Vukotića, koji kaže: “Dalje, treba znati da je poslije Dejtonskog sporazuma preko 4.000 demobilisanih boraca, veterana diglo ruku na sebe i izvršilo samoubistvo. Samo iz mog, odnosno podrinjskog odreda od 426 boraca, kolika je bila prvobitna formacija, pet momaka je izvršilo samoubistvo. Imate situaciju da danas očevi ubijaju sinove, ili obrnuto… Svakodnevne poruke sa naslovnih strana uglavnom govore o nevjerovatnim apsurdima i ubistvima međusobno najbližih članova porodice…”. (Dani, Duško Vukotić, predsjednik udruženja “Veterani” Republike Srpske: “Bunt u Federaciji i u RS-u ima iste razloge”, broj 873, Sarajevo, 07.03.2014., str. 25.). Na bazi ambijenta (prostor Republike Srpske i Republike Srbije) u kojem trenutno živi zločinački razum i um, znanstveno je očekivati da će zbog izostanka priznanja i pokajanja za počinjene masivne ratne zločine (a posebno najtežeg ratnog zločina – zločina genocida nad Bošnjacima) u protekloj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ipak (na žalost) i u narednom periodu preovladavati stav uvaženog prof. dr. Ismeta Dizdarevića, koji kaže: ”Krivci ili sukrivci ratnih zlodjela, posebno genocida, ne govore sa kajanjima o njima. Ali i kada neki, između njih, progovore o svojim zlodjelima, nikada ne izgovore punu istinu. I tada oni, obično gonjeni osjećajem grižnje savjesti, o razlozima i načinima izvršavanja zločina ne govore jezikom istine, već jezikom nesjećanja i traženjem opravdanja. Zašto krivci ili sukrivci zlodjela skrivaju istinu? Da li zbog zaborava činjenice, straha od posljedica, odanosti ideologiji ili grupi kojoj pripadaju, ili zbog ranije izrečene zakletve šutnje ili… Očito je da i ovi mogu biti razlozi ali i da nisu jedini. Drugi razlozi, mislimo, izgledaju razumniji i uvjerljiviji. Začetnici, nosioci i izvršioci zločina intimno vjeruju da su silovanja, mučenja i ubijanja nevinih pravedna djela. Njihovo uvjerenje proizlazi ne samo iz osobnih, destruktivnih ili psihopatskih sklonosti, već i iz dobijenih priznanja i (ili) crkvenih oprosta za učinjena zlodjela… Nijedna osoba, za koju se pouzdano zna da je kriva, ne smije biti prepuštena spokoju mirnog života. Glavni začetnici, nosioci i izvršioci genocida snose najveću odgovornost. Ali osudom njih za zlodjela koja su počinili ne mogu se osloboditi odgovornosti i svi “mali ljudi”. U atmosferi koja sada vlada izgleda da ćemo čekati na izlive kajanja nosioca i izvršioca zla, a bez iskrenog pokajanja i osude zla nema ni pomirenja niti toleratnog suživota pripadnika različitih nacija i vjera”. (Dizdarević, Knjige svjedoci, 2010., pp.18-20). Možda je najbolji odgovor na pitanje: zašto krivci ili sukrivci zlodjela skrivaju istinu?, sadržan u sljedećim riječima: ''Naravno, ne treba posebno napominjati da je baš Ćosić stručnoj književnoj i najširoj književnoj i političkoj javnosti poznat kao kreator doktrine srpske laži, o čemu, posebno, i bez imalo nelagode i samopoštovanja piše ovako: "Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu; laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije; lažemo stvaralački, maštovito, inventivno; laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbima"'' (Zbornik radova sa naučne i stručne rasprave o knjizi ''Bosanski rat'' Dobrice Ćosića, 2012., pp. 291-292). Od Bošnjaka kao žrtava najtežeg ratnog zločina - zločina genocida traži se (vrši se neviđeni pritisak) da oproste monstrumima/ideolozima, planerima, naredbodavcima i izvršiocima genocida, a u isto vrijeme od monstruma/ideologa, planera, naredbodavaca i izvršioca genocida se ne traži priznanje i pokajanje za počinjeni genocid. Za ono što je nad Bošnjacima urađeno - genocid, Bošnjaci nikada ne smiju dati oprost niti smiju zaboraviti. Ukoliko bi to Bošnjaci uradili/oprostili i zaboravili genocid, tada bi i sami učestvovali u (samo)genocidu - jer oprost i zaborav genocida je (ustvari) put u novi genocid. Zato, kao najbolju poruku Bošnjacima u nastavku su navedene riječi hodža effendi M. Fethullaha Gülena (utjecajanog vjerskog učenjaka, mislioca, pjesnika, pisca i, nadasve, velikog pobornika obrazovanja koji stalno podstiče međureligijski i interkulturalni dijalog, nauku, demokratiju i duhovnost): “Zbog toga, najveći poklon koji današnja generacija može dati svojoj djeci i unucima jeste da ih poduči kako da opraštaju – da opraštaju čak i kada su u najgoroj vrsti sukoba i u najvećoj smutnji. Međutim, razmišljati o opraštanju monstrumima ili, pak, onima koji su se udružili da drugima nanose bol bilo bi obescjenjivanje ideje o opraštanju. Mi nemamo pravo takvima oprostiti; njima oprostiti značilo bi poniziti ljudski rod. Ja ne vjerujem da postoji ikakva vjerovatnoća da bi iko prihvatio takvo poniženje” (Gülen, “Ka globalnoj civilizaciji-ljubav i tolerancija”, 2013.).