Ljeto 93. 14 mi je godina. Moj drug Zoka zove vani da „bacimo“ jednu basketa, poslale ga cure da me izvede. Staroj kažem odoh u sklonište, lažem... Curama sam bio uvijek zanimljiv, valjda zato što nisam iz njihove mahale, njima slatko bilo što su me zvali „haustorče“, meni nije...
Dođem sa Zokom do koša, 4 djevojke navijaju sa trotuara, zamolimo jednu da dođe da nam „podbaci“ loptu. Skočim visoko, uhvatimtu prvu loptu i zaletim se odmah prema košu. Lagano polaganje, jedva čekam da se okrenem lice da vidim koja se najviše raduje...
Čujem poznat zvuk...u narodu poznatog „sijača smrti“ sa Špicaste stijene, meci zvižde...okrenem se, Zoka leži, pored njega noga...ne kontam na prvu... Uzimam ga pod pazuhe i vučem do druge ulice gdje nas ne vide, djevojke vrište, „nađite auto“...ja onako...kao dijete...vratim se uz ulicu po Zokinu nogu, u koljenu „odjsečenu“, možda je doktori mogu vratiti...Odvezoše ga, sutra saznam da nije preživio, iskravario do bolnice...
Danas, kad ostanem sam, kasno naveče, razmišljajući kroz kakva sranja sam prošao, što u ratu što poslije, najviše zbog te hebene kulture, poštenja i pravde kojima me rahmetli starci učiše, razmišljajući šta sutra od stvari da prodam da djecu nahranim jer sam bez posla već godinu dana, razmišljajući o tome kako sam trebao pametniji biti...često poželim...a znam da je grijeh...ali poželim...da se vratim u to ljeto 93...da pustim Zoku da uhvati prvu loptu...da ja ostanem na mjestu gdje njega pogodi...