Plašiti se riječi, knjiga i proglasiti nekog ludim ili izdajnikom, samo pokazuje svu dubiozu društva, odsustvo argumentirane polemike, svega što u prefiksu skoro svake stranke sa ovog podneblja postoji, dakle demokratije. Recimo da je neistina i netačnost sve što Nuhić adresira, pa čemu onda strah od nemira, nereda od izrečenog, u jednom tako savršenom društvu i poretku kojim smo počašćeni da živimo?? Nije li odgovor najpozvanijih, ili manje pozvanih autoriteta, jedini legitiman odgovor, pa i pravorijek na tvrdnje iznesene u Nuhićevim besjedama? Pa čemu onda tišina dragi intelektualci, ako je nešto toliko oborivo i na klimavim nogama za siguran verbalni smeč. Da li čekate dnevnicu za odgovor, koji svojim akademskim titulama imate i moralnu obavezu da date? Hajde Kazazi, Latali, Cenićke i sl. beknite makar..