BiH
8
Lagumdžija: Bitka na Neretvi bila je bitka za svakog čovjeka
Komentar
Povratak na članak
mojteganjaokopanja
prije 10 godina
io sam ti ja, sinovče, i na Neretvi. Čuo sam da ovi komunistički istoričari pišu kako je tu poginulo pet hiljada četnika! To nije tačno. To su komunističke laži. Znam da mi je jednom jedan partizan pred kraj rata govorio: “Kuku vama ako izgubite, bićete krivi i ocrnjeni za sve i za ono što ste uradili i za ono što nijeste!” Tako ti je i bilo. Ja danas kad čujem šta su oni sve pisali za ovih 55 godina, koliko nijesam bio ovdje, ja se samo smijem, koje su to gluposti. Na Neretvi smo mi stradali, ali ne u nekom velikom broju. Na Neretvi je komunista puno poginulo. Ali oni to ne pišu. Na Neretvi mi, četnici, nijesmo vidjeli ni jednog Njemca ni Italijana. Nego smo se borili sa partizanima. Ja se sjećam da je sa lijeve strane bio odred četnika iz Hercegovine, vojvode Baćevića, a sa naše desne strane Pavle Đurišić. Nas su optužili kako smo sarađivali sa Italijanima na Neretvi, a Italijani na Neretvi daju oružje partizanima. Da su bili naši saradnici, to oružje bi dali nama, četnicima, a ne Titu i partizanima. Ima dokumenta, između ostalog i izveštaj da je Biroli, po naređenju svog glavnog štaba, dao oružje partizanima i Titu. To se desilo i u Podgorici 1944. godine, kada su Italijani dali oružje partizanima, a oni nas onda napali italijanskim topovima i bacačima. I dobro nas iznenadili, jer smo znali da su oni nikakva vojska i da nemaju oružje. Brdo naših leševa Pomislite, mi jednom blizu Kolašina. Kad, noću nadlijeću avioni i bacaju padobranima oružje. I lijepo se čuje kako do nas neko viče i to na srpskom. I ujutro idemo, hoćemo da vidimo kakvi su padobrani pali na partizansku stranu. Kakve sam sreće, to meni zapadne. Ide nas jedno dvadeset. Kad nas iznenade partizani. Tako nas pobiju da nas je samo dvojica ostalo. Ja i još jedan četnik. Nikada u životu nijesam vidio na jednom mjestu toliko mrtvih ljudi. Poginuli su samo zato da bi se domogli oružja koje su Italijani bacili partizanima. Ovako je to bilo. Mi smo trčali niz jedno brdo, spuštamo se dolje, a partizani po nama mitraljezima. Sve pobiše. Ostali samo ja i jedan, kojeg su ranili i ja ga vukao na leđima, zvao se Vujo. Četnička brigada Jakova Jovovića ni u jednoj bitci, nigdje, nije bila potučena, čak nije imala ni mrtvih, samo je bilo ranjenih. Jednom ti kraj Neretve zarobimo pedeset komunista, i kad se predaju jedan nam zapomaže: “Ne ubi me, brate Srbine, mene su ustaše ubile sve i ja sam u partizane otišao da se spasim od ustaša ”. Pita ga Jakov - ima li tu još Srba ? Ima ! “Poznaješ li ih sve?”, ponovo će Jakov. “Poznajem”, govori on. Onda ti odvojimo na jednu stranu Srbe, a Hrvate na drugu. Srbe uzmemo u svoju brigadu. Kad su nam pristupili mi smo ih zvali “četnički dobrovoljci”. Za one Hrvate se pobrnuo Dujo. On je bio fanatik. A “dobrovoljce” smo doveli sa sa Neretve i bili su stalno sa nama u borbama. Poslije je te “dobrovoljce” tražio vojvoda Đujić, moj otac ih je poslao Vojvodi, preko mora, za Šibenik. Italijani i partizani, a mi sami Laž je da u oni, partizani, bili na Neretvi pobjednici. Naša brigada, četnička, Jakova Jovovića....mi, na Neretvi, nijesmo ni jednu borbu izgubili. A partizani su samo odstupali. Partizane su hercegovački četnici gonili prema nama, a mi dalje, kad su vidjeli da im nema spasa, onda su pametno uredili i razbjegli se po trojkama. Kad su tako bježali nijesi znao gdje da ih tražiš i tako su se spašavali, bježali su noću i probijali se kroz naše položaje kako su mogli. U tim borbama ni mi ni partizani nijesmo mnogo poštovali ranjenike, nego smo ubijali i mi i oni, na koga god naiđemo. “Bitka za ranjenike” . Eh... Znaš, sinovac, šta je bila Neretva? Bajo Stanišić i Blažo Đukanović su bili naši komandanti na Neretvi, vodili crnogorske odrede, a Jakov Jovović, bio je komandant Bjelopavlićke brigade. Mi smo dobili naređenje od Glavnog Štaba i Draže da uništimo ostatak komunista koji su njemu iz Srbije, gdje su bili opkoljeni, pobjegli u Bosnu. Na Neretvi je bilo žrtava. Ali, partizani su samo bježali. Da su ubili pet hiljada četnika - to je obična laž. I glupost! Od četnika iz Crne Gore je malo poginulo. A iz naše brigade, bjelopavlićke, nije bilo mrtvih, samo su bili ranjeni, teže, Neško Bajov, a lakše pop Ljubo Jovović. I još jednom hoću da kažem, a to bih ponovio i pred komunistima i pred Bogom i narodom: mi smo se tukli sa partizanima sami, niko nam nije pomagao, a partizanski saveznici na Neretvi bili su Italijani, partizani su od njih dobijali oružje. Bajo je bio glavni, ali za svaku odluku Bajo je pitao Blažu: “Šta vam se čini, generale, je li ovo dobro?” Partizani su odstupili sa Neretve u pravcu sjeverne Bosne. Veliki broj poginuo je na Neretvi, toliko da je to bilo strašno. Za vrijeme borbi sa partizanima na Neretvi, mi Nijemce nismo nigde vidjeli, nigde, a to što pišu partizanski “istoričari”, to su obične laži.
mojteganjaokopanja
prije 10 godina
Ovo je ispovijest prezivjelog cetnika Blagoja Jovovića,osobe koja je izvrsila atentat na Antu Pavelica koji je kasnije umro zbog ranjavanja u ovom atentatu posto se rane nisu mogle zacijeliti zbog dijabetesa.
orion101
prije 10 godina
Ma ajde. Ovo što lijepiš su puke gluposti i "sjećanja" poraženih četnika" koje nemaju veze sa istorijskim izvorima. ...Četnici su bili očajni što su Talijani izgubili Prozor, ali kako su partizani bili sa tri strane potisnuti u kanjone Rame i Neretve, u džep koji se stalno smanjivao, četnici su uočili lijepu priliku da pomognu pri njihovom uništenju i tako ostvare cilj zacrtan početkom januara u direktivi br. 1 (iako pod potpuno drugim okolnostima i na drugom području). Mihailović je 17. i 18. februara poslao dvije poruke crnogorskom četničkom komandantu Stanišiću, koji je bio na putu prema Mostaru i dolini Neretve; u njima Mihailović procjenjuje partizansku situaciju i opisuje svoju strategiju: Baćoviću i njegovim trupama u sjevernoj Dalmaciji i zapadnoj Bosni naredio je da udare na partizane s leda i da ih potisnu prema Neretvi; Ostojiću je dao instrukcije da sa svim raspoloživim snagama pređe u ofenzivu na središnjem toku rijeke; a Jevdeviću je naredio da osigura političku podršku tim operacijama - vjerojatno djelovanjem na Talijane, čiji je položaj, prema Mihailovićevim riječima postao »mekši«, jer su im partizani na prostoru između Jablanice i Prozora zarobili 2.000 vojnika. Zaključne riječi poruka bile su slične: »Sad je jedinstven moment da sa komunistima raskrstimo jedanput za svagda«.118 Tako se je krajem februara oko 12.000 do 15.000 četnika našlo u blizini ili na obalama Neretve, od Mostara do Konjica i dalje jugoistočno oko gradova Kalinovik i Nevesinje, a Baćovićeve trupe sa sjevera i Đurišićeve s juga kretale su se prema srednjem toku Neretve.119 Za neko vrijeme dio Stanišićevih trupa i talijanska grupacija Scotti prebačeni su dvadeset do trideset kilometara zapadno od Mostara, gdje su se sastale s Baćovićevim snagama i operirale protiv dijelova 9. dalmatinske divizije, koja je s nešto bolesnika i ranjenika vršila pokret u prostor Jablanice. Glavni četnički kroničar bitke na Neretvi, major Radulović, PRIZNAJE partizanski uspjeh, ali njegov prikaz, pisan po sjećanju, ne samo što je pristran s osobne i četničke točke gledišta, već sadrži također mnoge netočnosti i nedosljednosti. On, naravno, ne kaže ništa o četničkoj kolaboraciji s Talijanima i Nijemcima, niti o lošem četničkom rukovođenju, ni o tome da se trupe nisu željele boriti. Da su četnike pobijedile njemačke snage, to bi se lako objasnilo nadmoćnošću u ljudstvu i materijalu i ponos bi ostao sačuvan. Poraz od strane partizana koje su toliko mrzili i potcjenjivali bio je ponižavajući. Četnička pozicija bila je sada krajnje slaba i ozbiljna: najprije su od 7. marta do 10. maja doživjeli niz poraza od partizana, zatim su razoružani i uklonjeni iz Crne Gore Đurišić i njegove snage, razoružane su i druge četničke jedinice u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini i, konačno, Mihailović je otišao u Srbiju. Četnička snaga i utjecaj izvan Srbije bili su skoro potpuno slomljeni " Četnici su doživjeli SLOM na Neretvi i Sutjesci...
Prikaži sve komentare (69)