io sam ti ja, sinovče, i na Neretvi. Čuo sam da ovi komunistički istoričari pišu kako je tu poginulo pet hiljada četnika! To nije tačno. To su komunističke laži. Znam da mi je jednom jedan partizan pred kraj rata govorio:
“Kuku vama ako izgubite, bićete krivi i ocrnjeni za sve i za ono što ste uradili i za ono što nijeste!”
Tako ti je i bilo. Ja danas kad čujem šta su oni sve pisali za ovih 55 godina, koliko nijesam bio ovdje, ja se samo smijem, koje su to gluposti.
Na Neretvi smo mi stradali, ali ne u nekom velikom broju. Na Neretvi je komunista puno poginulo. Ali oni to ne pišu. Na Neretvi mi, četnici, nijesmo vidjeli ni jednog Njemca ni Italijana. Nego smo se borili sa partizanima.
Ja se sjećam da je sa lijeve strane bio odred četnika iz Hercegovine,
vojvode Baćevića, a sa naše desne strane Pavle Đurišić. Nas su optužili kako smo sarađivali sa Italijanima na Neretvi, a Italijani na Neretvi daju oružje partizanima. Da su bili naši saradnici, to oružje bi dali nama, četnicima, a ne Titu i partizanima. Ima dokumenta, između ostalog i izveštaj da je Biroli, po naređenju svog glavnog štaba, dao oružje partizanima i Titu. To se desilo i u Podgorici 1944. godine, kada su Italijani dali oružje partizanima, a oni nas onda napali italijanskim topovima i bacačima. I dobro nas iznenadili, jer smo znali da su oni nikakva vojska i da nemaju oružje.
Brdo naših leševa
Pomislite, mi jednom blizu Kolašina. Kad, noću nadlijeću avioni i bacaju padobranima oružje. I lijepo se čuje kako do nas neko viče i to na srpskom. I ujutro idemo, hoćemo da vidimo kakvi su padobrani pali na partizansku stranu. Kakve sam sreće, to meni zapadne. Ide nas jedno dvadeset. Kad nas iznenade partizani. Tako nas pobiju da nas je samo dvojica ostalo. Ja i još jedan četnik. Nikada u životu nijesam vidio na jednom mjestu toliko mrtvih ljudi. Poginuli su samo zato da bi se domogli oružja koje su Italijani bacili partizanima.
Ovako je to bilo. Mi smo trčali niz jedno brdo, spuštamo se dolje, a
partizani po nama mitraljezima. Sve pobiše. Ostali samo ja i jedan, kojeg su ranili i ja ga vukao na leđima, zvao se Vujo. Četnička brigada Jakova Jovovića ni u jednoj bitci, nigdje, nije bila potučena, čak nije imala ni mrtvih, samo je bilo ranjenih. Jednom ti kraj Neretve zarobimo pedeset komunista, i kad se predaju jedan nam zapomaže:
“Ne ubi me, brate Srbine, mene su ustaše ubile sve i ja sam u partizane
otišao da se spasim od ustaša ”.
Pita ga Jakov - ima li tu još Srba ? Ima !
“Poznaješ li ih sve?”, ponovo će Jakov.
“Poznajem”, govori on.
Onda ti odvojimo na jednu stranu Srbe, a Hrvate na drugu. Srbe uzmemo u
svoju brigadu. Kad su nam pristupili mi smo ih zvali “četnički dobrovoljci”. Za one Hrvate se pobrnuo Dujo. On je bio fanatik. A “dobrovoljce” smo doveli sa sa Neretve i bili su stalno sa nama u borbama. Poslije je te “dobrovoljce” tražio vojvoda Đujić, moj otac ih je poslao Vojvodi, preko mora, za Šibenik.
Italijani i partizani, a mi sami
Laž je da u oni, partizani, bili na Neretvi pobjednici. Naša brigada,
četnička, Jakova Jovovića....mi, na Neretvi, nijesmo ni jednu borbu izgubili. A partizani su samo odstupali. Partizane su hercegovački četnici gonili prema nama, a mi dalje, kad su vidjeli da im nema spasa, onda su pametno uredili i razbjegli se po trojkama. Kad su tako bježali nijesi znao gdje da ih tražiš i tako su se spašavali, bježali su noću i probijali se kroz naše položaje kako su mogli.
U tim borbama ni mi ni partizani nijesmo mnogo poštovali ranjenike, nego smo ubijali i mi i oni, na koga god naiđemo. “Bitka za ranjenike” . Eh...
Znaš, sinovac, šta je bila Neretva?
Bajo Stanišić i Blažo Đukanović su bili naši komandanti na Neretvi,
vodili crnogorske odrede, a Jakov Jovović, bio je komandant Bjelopavlićke brigade. Mi smo dobili naređenje od Glavnog Štaba i Draže da uništimo ostatak komunista koji su njemu iz Srbije, gdje su bili opkoljeni, pobjegli u Bosnu. Na Neretvi je bilo žrtava. Ali, partizani su samo bježali. Da su ubili pet hiljada četnika - to je obična laž. I glupost! Od četnika iz Crne Gore je malo poginulo. A iz naše brigade, bjelopavlićke, nije bilo mrtvih, samo su bili ranjeni, teže, Neško Bajov, a lakše pop Ljubo Jovović. I još jednom hoću da kažem, a to bih ponovio i pred komunistima i pred Bogom i narodom: mi smo se tukli sa partizanima sami, niko nam nije pomagao, a partizanski saveznici na Neretvi bili su Italijani, partizani su od njih dobijali
oružje.
Bajo je bio glavni, ali za svaku odluku Bajo je pitao Blažu:
“Šta vam se čini, generale, je li ovo dobro?”
Partizani su odstupili sa Neretve u pravcu sjeverne Bosne. Veliki broj poginuo je na Neretvi, toliko da je to bilo strašno.
Za vrijeme borbi sa partizanima na Neretvi, mi Nijemce nismo nigde
vidjeli, nigde, a to što pišu partizanski “istoričari”, to su obične laži.
Ovo je ispovijest prezivjelog cetnika Blagoja Jovovića,osobe koja je izvrsila atentat na Antu Pavelica koji je kasnije umro zbog ranjavanja u ovom atentatu posto se rane nisu mogle zacijeliti zbog dijabetesa.
Ma ajde. Ovo što lijepiš su puke gluposti i "sjećanja" poraženih četnika" koje nemaju veze sa istorijskim izvorima. ...Četnici su bili očajni što su Talijani izgubili Prozor, ali kako su partizani bili sa tri strane potisnuti u kanjone Rame i Neretve, u džep koji se stalno smanjivao, četnici su uočili lijepu priliku da pomognu pri njihovom uništenju i tako ostvare cilj zacrtan početkom januara u direktivi br. 1 (iako pod potpuno drugim okolnostima i na drugom području). Mihailović je 17. i 18. februara poslao dvije poruke crnogorskom četničkom komandantu Stanišiću, koji je bio na putu prema Mostaru i dolini Neretve; u njima Mihailović procjenjuje partizansku situaciju i opisuje svoju strategiju: Baćoviću i njegovim trupama u sjevernoj Dalmaciji i zapadnoj Bosni naredio je da udare na partizane s leda i da ih potisnu prema Neretvi; Ostojiću je dao instrukcije da sa svim raspoloživim snagama pređe u ofenzivu na središnjem toku rijeke; a Jevdeviću je naredio da osigura političku podršku tim operacijama - vjerojatno djelovanjem na Talijane, čiji je položaj, prema Mihailovićevim riječima postao »mekši«, jer su im partizani na prostoru između Jablanice i Prozora zarobili 2.000 vojnika. Zaključne riječi poruka bile su slične: »Sad je jedinstven moment da sa komunistima raskrstimo jedanput za svagda«.118 Tako se je krajem februara oko 12.000 do 15.000 četnika našlo u blizini ili na obalama Neretve, od Mostara do Konjica i dalje jugoistočno oko gradova Kalinovik i Nevesinje, a Baćovićeve trupe sa sjevera i Đurišićeve s juga kretale su se prema srednjem toku Neretve.119 Za neko vrijeme dio Stanišićevih trupa i talijanska grupacija Scotti prebačeni su dvadeset do trideset kilometara zapadno od Mostara, gdje su se sastale s Baćovićevim snagama i operirale protiv dijelova 9. dalmatinske divizije, koja je s nešto bolesnika i ranjenika vršila pokret u prostor Jablanice.
Glavni četnički kroničar bitke na Neretvi, major Radulović, PRIZNAJE partizanski uspjeh, ali njegov prikaz, pisan po sjećanju, ne samo što je pristran s osobne i četničke točke gledišta, već sadrži također mnoge netočnosti i nedosljednosti. On, naravno, ne kaže ništa o četničkoj kolaboraciji s Talijanima i Nijemcima, niti o lošem četničkom rukovođenju, ni o tome da se trupe nisu željele boriti. Da su četnike pobijedile njemačke snage, to bi se lako objasnilo nadmoćnošću u ljudstvu i materijalu i ponos bi ostao sačuvan. Poraz od strane partizana koje su toliko mrzili i potcjenjivali bio je ponižavajući. Četnička pozicija bila je sada krajnje slaba i ozbiljna: najprije su od 7. marta do 10. maja doživjeli niz poraza od partizana, zatim su razoružani i uklonjeni iz Crne Gore Đurišić i njegove snage, razoružane su i druge četničke jedinice u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini i, konačno, Mihailović je otišao u Srbiju. Četnička snaga i utjecaj izvan Srbije bili su skoro potpuno slomljeni " Četnici su doživjeli SLOM na Neretvi i Sutjesci...
Komunisti su upotrebili jednostavan trik. Prvu fazu bitke, koju su izgubili, oni preskacu i usredsreduju se na drugu fazu, u kojoj su pobedili. A to je upravo prelazak preko mosta kod Jablanice. Film "Bitka na Neretvi" završava se prelaskom mosta. Medutim, most je cuvalo svega 280 cetnika, od 15.000 koliko ih je bilo na tom sektoru (bilo je, inace, i 15.000 partizana). Knjige starijih komunistickih istoricara pominju još prvi boj za Nevesinje - prvi srpski grad istocno od Neretve. Oni tu proglašavaju kraj Bitke na Neretvi, jer su taj boj dobili partizani.
Neokomunisticki istoricari - npr. u trotomnoj "Istoriji Ravnogorskog pokreta", - uvode u pricu i drugi boj za Nevesinje, koji su dobili cetnici. Ali, tom boju posvecuju svega nekoliko redaka, prelazeci odmah na treci, koji su dobili partizani. Oni tu završavaju Bitku na Neretvi, proglašavajuci pobedu komunista i prihvatajuci zakljucke svojih prethodnika: kako su partizani bili disciplinovani, hrabri i borbeni, za razliku od cetnika, kojima se pripisuje sve suprotno, pa su zato, navodno, izgubili.
Dakle, neposredno iza treceg usledio je cetvrti boj za Nevesinje, koji su dobili cetnici, pa peti, u kome su pobedili partizani, i najzad šesti, poslednji, kada pobeduju cetnici. Posle tog šestog boja za Nevesinje komunisti gube i na drugim sektorima u Istocnoj Hercegovini i bivaju potisnuti u Crnu Goru, u kanjon Pive. Bitka je trajala dva meseca - bila je krvava i maratonska. Komunisti su imali cetvorostruku prednost u automatskom naoružanju, koje su im dali ustaše i domobrani.Izveštaji šefa partizanske Centralne bolnice, dr Gojka Nikoliša, pisani tokom bitke, kazuju da je bilo upravo obrnuto. Prosto je neverovatno koliko su komunisti bili nemarni prema tzv. obicnom coveku, posebno prema ranjeniku. Partizani iz 7. hrvatske divizije - kasnije je prozvana 7. banijska - pod komandom Pavla Jakšica, jednostavno bi ostavili nosila na snegu, opljackali ranjenike i otišli! Posle pobede na Neretvi, cetnici su sabili partizane u severnu Crnu Goru. Pocetna pozicija bila je ovakva: u centru 15-16.000 partizana (Broz je u meduvremenu pozvao svoje jedinice iz Istocne Bosne, a nešto je uspeo i da mobiliše), oko partizana 22.000 cetnika, a oko cetnika 65.000 Nemaca. Cilj partizana bio je da stvore novu "sovjetsku republiku" u Hercegovini, Crnoj Gori, Starom Rasu i Metohiji, gde bi mobilisali muslimane i Albance, pošto Srbi više nisu hteli u njihove redove. Razume, se prvi cilj partizana bio je da unište cetnicke jedinice.
Cilj cetnika bio je da unište partizane, kako ih oni ne bi ometali u borbi protiv Nemaca tokom saveznickog iskrcavanja. Draža je najpre smatrao da ce to moci da ucini sa snagama iz Hercegovine, Istocne Bosne i Crne Gore, ali pošto su se crnogorski cetnici slabo držali, poceo je da zove jedinice iz centralne Srbije. Prvo su stigli delovi Rasinskog (major Keserovic) i 2. ravnogorskog korpusa (kapetan Rakovic), sa oko 2.000 boraca.
Cilj Nemaca bio je da unište i cetnike i partizane - najpre prve pa onda druge. Zahvaljujuci jakoj obaveštajnoj službi, cetnici su uvek znali raspored nemackih snaga i njihove namere, pa su se na vreme sklonili. Tokom operacije "Švarc" poginulo je 17 cetnika. Najpre su stradali hercegovacki cetnici, jer su ih sa leda, dok su napadali partizane u dolini Pive, napale dve nemacke divizije: 118. lovacka i 369 "Vražja" (bila je nemacko-hrvatska). Ipak, pošto su to bile elitne trupe - Trebinjski i Nevesinjski korpus - sa glavninom snaga uspele su da se izvuku. Imale su nekoliko poginulih i nekoliko stotina zarobljenih boraca. Potom su stradali crnogorski cetnici. Njih nekoliko hiljada zarobljeno je u Kolašinu i odvedeno u logor. Razlog je bio taj što je major Pavle Đurišic otkazao poslušnost Vrhovnoj komandi i stupio u pregovore sa Nemcima, uz posredovanje ljudi generala Milana Nedica i Dimitrija Ljotica. Đurišic je poverovao Nemcima i nije sklonio jedinice. Svi su se našli na jednom mestu, tako da su ih Nemci jednostavno opkolili i razoružali bez borbe.
Prvih nedelju dana, od 11. do 17. maja 1943, operacija "Švarc" vodena je protiv cetnika, a potom, do polovine juna, protiv partizana. Vladimira Velebita, Titovog generala koji se do pocetka operacije nalazio kod Nemaca - Nemci su prevarili kao i Pavla Đurišica. Rekli su mu da se glavne nemacke snage nalaze na severu, izmedu Višegrada i Sarajeva. Velebit je poverovao Nemcima, a Broz Velebitu - da na tom sektoru ima cak 80.000 Nemaca. A u stvari tu ih je bilo najmanje. Zato je Broz cetiri **** naredivao proboj iz obruca na sektoru najbolje nemacke jedinice, 1. brdske divizije. Tek iz petog pokušaja partizani su krenuli na sever, dolinom Sutjeske. Ostatke njihove glavnine tu su propustile ustaše iz "Vražje divizije", koje Nemci ni "najdrasticnijim merama", kako piše u njihovom izveštaju, nisu uspeli da nateraju u borbu.
Tako je od 15-16.000 poginulo 12-13.000 partizana, ukljucujuci i ranjenike. Od ovog poraza oni se nikada nisu oporavili, tj. do kraja rata nisu uspeli da stvore onako dobre jedinice kao što su bile 1. proleterska, 2. proleterska i 3. udarna divizija, koje su namucile cetnike u dolini Neretve. Medu malobrojnim preživelim komunistima preovladivali su tzv. partijci, koji su se držali pozadine, dok su najbolji borci nestali.
Nemacki izveštaj o operaciji "Švarc" kaže: "Dok su cetnici uspeli da se na vreme izvuku iz obruca, komunistima to nije pošlo za rukom..."
Sa cetnicke, tj. srpske, tacke gledišta, Broz je bio idealan strateg - jer nije znao ništa. Cak ni da cita vojnu kartu. Sem toga, bio je panicar i kukavica, kako ga opisuju njegovi najbiliži saradnici Sreten Žujovic i Pavle Jakšic. Verujem da je to razlog što ga Draža nije likvidirao 1941. Ne mislim na ono kada ga je pustio na casnu rec, vec na neku drugu priliku u tom periodu izrazite nadmocnosti cetnika. Naime, na sastancima u Brajicima i Struganiku Draža je "procitao" Broza, povezavši njegovu totalnu nesposobnost sa prirodom komunizma, cija se kadrovska politika zasniva na tzv. negativnoj selekciji. Drugim recima, kada je Broza postavila na celo Komunisticke partije Jugoslavije, Kominterna nije ni pomišljala na ratne komandne vrline. Od 20 clanova Centralnog komiteta u Moskvi su ubili 19, a njega, Broza, ostavili su i postavili na celo partije jer je najbolje slušao i najbolje cinkario svoje drugove - pa cak i svoju ženu. Inace, da je na njegovom mestu bio npr. Sreten Žujovic Crni, diplomac sa Sorbone, veoma hrabar i vešt covek - to bi za Srbe bila mnogo gora kombinacija. Ovako, zbog Brozove nespretnosti, partizani su imali silne neprilike, a cetnici veliku prednost.
Rušenje mostova na Neretvi je jedan od najkatastrofalnijih Brozovih poteza tokom rata. Naredio je da se mostovi poruše na kraju prve faze bitke - 28. februara 1943. - koju su partizani izgubili. Oni su bili prešli reku, u pravcu Nevesinja, ali su ih cetnici odbacili natrag. Broz je naredio da se mostovi sruše kako ih cetnici ne bi mogli goniti dalje na zapad. Nije znao da se u tom trenutku 80 posto cetnika vec nalazi na zapadnoj obali reke i nije se setio da cetnici prelaze Neretvu, koja je u to doba godine bila plitka, na gazovima, tj. da im mostovi nisu potrebni. Mostovi su bili potrebni partizanima jer su imali 12 tenkova, 12 haubica i 200 kamiona koje su prethodno zarobili od Italijana. Kamioni, kao i nešto autobusa, služili su im za prevoz 4.000 ranjenika. Kada se Broz ponovo predomislio i naredio novi pokušaj prelaska Neretve, sve to moralo je biti baceno.
Posle rata komunisticki istoricari su izmislili pricu o "genijalnom strategu", koji je navodno srušio mostove da bi zavarao cetnike. Tu pricu je još 1972. godine demantovao Koca Popovic, komandant 1. proleterske divizije.
Da ne trošimo "mastilo" u jalovoj portal diiskusiji. Počeo si od priče četničkog borca koji je "bio na Neretvi", što može biti samo prisjećanje kako je on "vidio Neretvu" a nikako istoriografska građa, pogotovo što je u potpunoj suprotnosti sa izvještajima, arhivama i dokumentima njemačke, talijanske, ustaške, četničke komande iz tog perioda. Pusti ti film, film o Neretvi nije dokumentarni već igrani film... Tito loš strateg, hm, zanimljivo je pročitati ocjene o Titovim sposobnostima, izrečene od strane proslavljenog Koče Popovića (Razgovori sa Kočom), đaka sa Sorbone, izrečene nakonTitove smrti i nakon godina Kočinog razmimoilaženja sa Titom. Na kraju krajeva taj "bravar" koji nije znao čitati vojne karte je DOBIO rat i vojnički i politički jer su mnogi četnici i ustaše prešli u partizane. A nije nam ni državu loše vodio... Kada je i jedan narod na ovim prostorima u svojoj istoriji za samo 40 godina ostvario toliki napredak? A svi se hvališemo hiljadugodišnjim postojanjem! Nije ni jedan NIKADA. A to se vidi i danas! Bio Tito ovakav ili onakav njegovi PRINCIPI su bili dobri i široko prihvaćeni od NARODA, a sposobnosti vanredne, kamo sreće da ih barem u izvjesnoj mjeri imaju naši političari... ma gdje na Balkanu...