Onda prica... 20 godina nakon rata jedino o cemu ti ljudi znaju pricati su logori i mrtvi. Jos dakle prozivljavaju traume od prije 20 godina - i ocekuju da ce se mozda neko nekad vratiti na to mjesto o kom oni pricaju samo u kontekstu rata. Vece sanse za povratak ima Cernobil. Tamo bar niko nije dosao na brilijantnu ideju da gradi bazenski kompleks kraj groblja. No vrhunac je mozda presjek interviewisanih i njihovo misljenje i mentalitet koji otkrivaju. Sve bolno zaludjene i nerealne izjave pravi povratnik "Teufik Kulašić, predsjednik tamošnjeg Medžlisa". Od totalno nerealnih brojki za koje sam istice da su vjestacke jer broje ljude koji nisu tu i prica o situaciji od prije pola vijeka kao da je relevantna na bilo koji nacin za danasnju, preko pricanja viceva kao da su stvarnost (viceva koji ustvari izruguju lokalno stanovnistvo kao glupo, bahato i rasipno), pa do prica o Beverly Hillsu i "maloj Svicarskoj" i ponosu "generalima" za koje niko van tog sela ne da ne zna nego mu nikad nisu bili ni na koji nacin bitni ni interesantni. Sve to prica covjek koji je povratnik i "predsjednik Medžlisa". To je njegova slika Kozarca danas. Drugi pak "povratnik" je obnovio kucu, ali i dalje zivi u Njemackoj i ne zna da li ce se ikad vratiti. Vratio bi se kad bi dobio posao. Ili mozda kad ode u penziju. Djeca su rodjeni Njemci. Znaci, moras biti "predsjednik Medžlisa" pa da ti se zivot u Kozarcu cini ugodnim. Ili doci tu da umres dok zivis od njemacke penzije. Clanak za anale. Da ne kazemo analni.