Sutra, na drugom kraju planete, na Marakani, u Rio de Janeiru, jednom od načuvenijih stadiona na svijetu, igrace Argentina. Jedna od najslavnijih u historiji. Dvostruki prvaci svijeta. Creme de la créme, rekli bi francuzi. Vlasnici dva najbolja fudbalera svijeta. I tu večer ce igrati jedan od njih. Dakle, najbolji fudbaler svijeta. U najslavnijoj ekipi svih vremena. Na najpoznatijem stadionu svih vremena. U naj fudbalskoj zemlji svih vremena. Ali, na toj utakmici ce svirati himna Bosne i Hercegovine. Na terenu ce biti zagrljeni Edin, Zvjezdan, Toni, Emir, Ognjen.. Sinovi Bosne. Najveci dokaz pobjede i postojanja ove zemlje. A ja cu biti ponosan, osjecati ovu zemlju više nego ikad. Jače nego ikad. Te noci ce na Marakani svirati himna Bosne i Hercegovine. A ja cu negdje u gradu za koji nije umrijeti grijeh, stajati sa rukom na srcu. I pjevati. Pjevati himnu iako nam himna nema teksta. I znati da nam Bosna postoji. Nepovratno i neuništivo. Mnogo više nego što su njeni neprijatelji sanjali da ce biti. Tu noc ce svirati himna Bosne i Hercegovine. A ja cu plakati. Nikad sretniji.