POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1234 GODINE – BAN NINOSLAV
Godine 1234, POVELJA IZ 1323 GODINE – BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ
Godine 1323, POVELJA GRGURU STIPANIĆU IZ 1323 GODINE – BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ
Godine 1323, POVELJA DUBROVCANIMA BANA STJEPANA II KOTROMANICA IZ 1332 GODINE
5. avgust 1332.
Ako Bošnjanin bude dužan i pobjegne – da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana. POVELJA BOSANSKOGA KNEZA VLADISLAVA STJEPANOVIĆA IZ 1353 GODINE
POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1378 GODINE - KRALJ TVRTKO
10. aprila 1378
POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1392 GODINE – KRALJ DABIŠA
17.jula 1392
POVELJA DUBROVCANIMA IZ 1397 GODINE – KRALJICA JELENA GRUBA
13.maja 1397
POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1398 GODINE – KRALJ STJEPAN OSTOJA
Godine 1398
POVELJA KRALJA STJEPANA OSTOJE IZ 1404 GODINE
6. januara 1404
POVELJA DUBROVCANIMA IZ 1405 GODINE – KRALJ TVRTKO II
24. juna 1405
POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1419 GODINE – SANDALJ HRANIĆ
24. juna 1419 POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1427 GODINE – RADOSLAV PAVLOVIĆ
31. decembra 1427
POVELJA BRAĆI DRA
Bošnjaci najstariji narod na Balkanu
Ono što je osobito važno jeste da se o historijskoj srednjovjekovnoj Bosni može diskutovati i pisati samo kroz sagledavanje Osmanlijskih deftera.Takođe se moraju koristiti povelje bosanskih vladara u kojima se može jasno vidjeti hiljadugodišnje postojanje jedne države: Povelja Bosanskoga Bana Kulina je napisana 29. avgusta 1189. godine na starobosanskom jeziku i Bosanskim pismom - Bosančicom.Ne posjeduje takvu građu sa takvim dokumentima ni jedna država kao što što posjeduje Bosna.
Vjerodostojnost tih dokumenata ne može se raspravljati, naročito se ne može osporavati. Dokazano je da su pojedine države svoju historiju bazirale na osnovu mitova, predpostavki itd. Nažalost to se radi i danas kod pojedinaca. Tako je stvoren destruktivizam čiji je neosponi nosilac Srećko Đaja i njegovi epigoni, kojih ima čitava jedna skupina u Bosni. Posebno se moramo osvrnuti na pitanje šta nam to donose defteri, kakav im je doprinos u stvaranju historijske istine i o srednjovjekovnoj državi i o novoj državi osvajača, za razliku od naših predhodnika historičara, koji su samo mogli nagađati o nekim društvenim i političkim pojmovima, koji su se više naslanjali na svoja osjećanja i sasvim paušalno pisali o svojim državama, Bosna ima original dokumenat na osnovu koga sa tačnom preciznošću sve ovo dokazati.
Međutim i danas veliki broj historičara naših komšija ili čak i naši historičari katolici i pravoslavci izmišljaju neku imaginarnu historiju njihovih naroda pod "turcima". Svi oni mogu samo pričati šuplje priče, nema mudrovanja ako postoje autentični dokazi, koje nije mogla osporiti čak ni evropska historija. Ne znam samo kako se može pisati o pravoslavcima i katalocima ako Osmansko zakonodavstvo ne poznaje takvu razliku. Defterii jasno govore da su u Bosni živjeli ljudi sa dvije konfesije, Kršćani i Kristjai (bogomili kasnije nazvani). Tako da pripadnika Crkve Bosanske jasno deklariše kao krstjana (bogomila zahvaljujući Đaji). Zbog toga je čudo da se ignoriraju defteri koji upućuju na pravu istinu države Bosne. U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkvi im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tokom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.Nacionalni identitet Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim srbima, odnosno katoličkim hrvatima. Veoma je važno istaći dokumenta na koji su to način radili Srbi. "Prema srpskom zakonodavstvu XIX vijeka svaki doseljenik i stranac koji je u Srbiji deset godina, postaje Srbin. To stoji već u Ustavu iz 1835. godine, glava jedanaesta: "Svaki u vrijeme obnarodovanja ovog ustava u Serbskoj službi u Srbiji i izvan Srbije nalazeći se činovnik ili služitelj hrišćanskog vjerispovjedanja; svaki, komu je deset godina prošlo od kako se nalazi u Srbiji nalazi, ili koji nepokretnu imovinu u njoj ima, smatra se Srbinom..." (Ustavi Knjaževine Srbije,Beograd 1988.)Pored ovih administrativnijih Srba bilo je i kupljenih. Vasa Pelagić je savjetovao učiteljima da čim stupe u školu nauče da na pitanje đaku: "Ko si ti, mali?" odgovore: "Ja sam Srbin". "A bilo bi i dobro", veli dalje Pelagić, ako bi se našli dobri ljudi koji bi tom prilikom dali djeci po koji krajcer, kako bi u njemu probudili želju da tako odgovori. (Obuše-nikova, Freidzon, sedmi međunarodni kongres slavista 1973:129. Očigledano da je Srbija sve upotrijebila za asimiliciju svih onih koji su se nalazili na njenoj teritoriji pa i van te teritorije (Bosna...). U ostvarenju tih ciljeva pomagali su i oni koji su anektirali Bosnu i Hercegovinu.
Tokom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine. Prof. Dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci "i to tokom cijele naše historije, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19. stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike." Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.” Prof. Dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”
Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Može se reći da ne postoji ni jedan naučni dokaz koji bi potvrdio da su Vlasi Srbi, što se može vidjeti i u Dušanovaom zakoniku: 77. (76)
O POTKI
Potka među selima 50 perpera, a Vlasima i Arbanasima 100 perpera. I od te potke caru polovina, a polovina gospodaru čije bude selo.
O VLASIMA
U selu gdje se zaustavi Vlah ili Arbanas, u tome selu da se ne zaustavi drugi koji za njim ide. Ako se zadrži na silu, da plati potku i što je ispasao. Sve ovo je trebalo negirati u čemu je prednjačio u najnovije vrijeme Milenko Filišović.
Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19. stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom Bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje vlade Srbije, pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”.
Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svojoj biografiji, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se Bosanski Muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao Bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti. Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima: Znaš Bošnjače, nije davno bilo, Sveg’ mi sv'jeta nema petnaest ljeta, Kad u našoj Bosni ponositoj, I junačkoj zemlji Hercegovoj, Od Trebinja do Brodskijeh vrate, / Nije bilo Srba ni Hrvata. / A danas se kroz svoje hire, / Oba stranca ko u svome šire. Oba su nas gosta saletila, Da nam otmu najsvetije blago, Naše ime ponosno i drago. Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:”Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas….
Jedan dio kopiran iz Etimologije historije naselja kulturne bascine Bosnjaka.Stete sto se ne moze i slike dodati.