@vlado.eight
Ne, ti govoriš o smirenju, a ne miru. Šetanje u prirodi može ti dati osjećaj smirenosti i spokojstva, ali ne i mira - jer ti si svjestan (naravno, ako nemaš uvjerenja) da nakon te šetnje, svi tvoji problemi i sve tvoje brige te ponovo čekaju. Međutim, kod vjere/uvjerenja je potpuno druga situacija. Svjestan si da sve dolazi od Boga/'Neke Više Sile', da je tvoje trenutno stanje, vjerovatno samo iskušenje i da 'poslije oluje dolazi sunce'. Ova vrsta smirenosti i predanosti Bogu razlikuje mir od smirenosti, vjere/uvjerenja od šetanja prirodom i sl.
@TheOstruga
Ovdje nije riječ o pukom ulasku u crkvu i džamiju, već o simboličkom. Onaj ko, u simboličkom smislu, uđe u džamiju - mesdžid - mjesto okupljanja, zapravo, u neku ruku i rješava sve svoje životne probleme jer živi islam - predanost Bogu - zapravo postaje svjestan da je sve od Boga, da je sve Njemu i da ništa ne može bez Njega, tj. on se miri sa tim da sve u životu što čovjek proživljava - od Boga je, a 'što je od Boga slađe je od meda' - kako kaže naša narodna poslovica. Međutim, to ne znači da, prosto rečeno, treba 'sve četiri noge dići i čekati da 'Bog da'' - naprotiv, to podrazumjeva maksimalnu angažiranost od čovjeka; tek onda kada čovjek da svoj maksimum maksimuma - onda se može osloniti na Boga. To čovjeku daje svojevrsnu psihičku i emocionalnu stabilnost, jer ne strepi, ne boji se neuspjeha, pa čak ako i dođe do neuspjeha, čovjek se miri sa njim, ne očajava, istrajava, uporno, ponovo i nanovo pokušava - što u konačnici mora rezultirati uspjehom.