Sjećam se kad sam pitala majku "Šta je svijet radio dok su nas ubijali?" Mislila sam da ako se ubija jedan narod na planeti Zemlji, onda se čitav svijet zaustavlja. Svi pomažu, jer smo ljudi. Svi smo ista vrsta. Onda mi je ona rekla "Samo su gledali, i sažalijevali. da je Bogdom to njihovo saželjenje nam moglo poslužiti makar ko štit, ne kao oružje, već samo nešto čime možemo braniti svoju djecu. Ali ne, oni su samo nijema publika." Svi su sjedili u toplom, slušali muziku, plesali, pili kafu.. dok je jedan narod umirao.. dok je jedna država vrištala, i jecala ! Možda nas nisu čuli od muzike ? Ne, vrisak se čuo do neba. Ali nisu željeli slušati. A sada ja ne mogu ništa da uradim, potpuno sam bespomoćna, a željela bih da im pošaljem najveći štit. Želim da ih pomirim, da ih sve zagrlim. Srce mi se para, Stidim se svoje nemoći.