"Kiša. Tuga. Bosna. Suze. Dan žalosti. Pet tabuta. Deset ruku, koje su na najdostojanstveniji način zarađivale hljeb sa sedam kora. Odlaze sa ovog prolaznog svijeta. Puno toga se kazalo, u proteklim danima. Puno se pitalo, malo odgovora dobilo. Ostaje nedorječenost, koja stvara sumnju. Ostaju pitanja. I ostaje obaveza, da na pitanja nađemo odgovor... Hoćemo li i ovu tragičnu priču zaboraviti za par dana? Da li smo mi narod koji sve pamti da bi što prije zaboravio? Zašto tako žestoko osjetimo bol u trenutku kad je aktuelna, a onda se žurimo da je što prije odbacimo od sebe, kao da ćemo tim odbacivanjem riješiti problem. Jama Raspotočje u Zenici odnijela je pet života, njih pet više nikad neće na vrata svojim porodicama doći. Nikad više njih petorica neće "Sretno" svome kolegi poželjeti. Njih pet je zauvijek ostalo u jami Raspotočje. Da li je to usud ili sudbina? Koliko je to prirodna nepogoda? Koliko ljudski nemar? Da živimo u državi u kojoj je čovjek na prvom mjestu i mogli bi da sažvaćemo priču da se protiv prirode ne može boriti. Ali mi živimo u zemlji gdje je čovjek ugrožen. Živimo u zemlji u kojoj se stvari vole, a ljudi koriste. Živimo u zemlji u kojoj oni koji vladaju nemaju emocija za čovjeka. Živimo u zemlji snobova, koje ništa osim vlastitog JA ne zanima. Živimo i u zemlji dobrih ljudi, koji svojim poštenim radom žele da prehrane svoje porodice, ali ti se skoro i ne čuju i od ovih prvih ne mogu da se osjete. Ispraćamo pet predivnih bića na bolji i pravedniji svijet. Na svijet u kojem će se njihove vrijednosti prepoznati. Tamo gdje nema nepotizma, pozicijskih privilegija, tamo gdje će se sve po nijetu vrjednovati. Tamo gdje se račun pravedno polaže. Njih pet je svoje živote dalo s nijetom da na halal način obezbijede egzistenciju svojoj porodici. Oni su na najčasniji način ovaj svijet napustili. Oni su šahidi jednog vremena. Oni su dostojanstvenici jednog naroda. Pet smirenih duša, kreće put Gospodara. Pet duša smireno odlaze s ovog nepravednog svijeta. Ne žaleći. Jer su ovaj svijet napustili ibadet čineći. Jer u islamu se rad smatra ibatetom... Sutra će Bosna miris iskrenih duša da osjeti. Sutra će pet kaburova da se raširi. Sutra će nur utrobu zemlje obasjati, gdje njihova mubarek tijela budu spuštena. Sutra će i nebo nad Bosnom plakati, i tuga će grudi njihovih porodica razdirati i svakog insana koji umije tugu osjetiti. Sutra će se dunjalučka vrata zauvijek za njih petoricu zatvoriti.. Ali će Ahiret da se raduje. Mehmed, Mehmedalija, Fahir, Fejzo i Hajrudin su imena koje će Meleki s ponosom dozivati. Svemir će se radovati. Ali ovih pet imena će da na dunjaluku nekoga i opominju, pitaju. Ovih pet imena će da traže odgovor na pitanje. Da li je ovo usud ili sudbina?..." Autor teksta: Elmedina Muftić