Kad sretneš Hanku, sijedu baku, u mahali, u sokaku, selami je, pozdravi je, jer znaj da je vila bila. Zbog nje je Zijo danima pio, zbog nje je Salko u vodu skak'o, zbog nje je Ibro hapsane rib'o, zbog nje je Bego u mezar leg'o. Zbog nje su noži parali srca, zbog nje se lila momačka krvca. Hvališe ljudi ljepotu njenu i pjesnici za nju znaše, tu, nekada, divnu ženu, i sazlije opjevaše. Nigdje još ne bi takvoga stasa, Nit ljepših usta, umilnog glasa, od pjesme njene, slavuj umukne, od puste želje, srce da pukne. Takva je bila zanosna Hanka, najljepša djeva iz mog sokaka. Godine burne odniješe mladost, k'o vjetrovi list sa gore, u očima gasnu radost, divno lice skriše bore. Leđa se svila, drhtave ruke, u stare Hanke, sirote, puke, protkani tugom prolaze dani, sjećaju srce na sevdah rani. Sjećanja draga tiho se gase, a pusta mladost ne vraća se. Sjećanja draga tiho se gase, a pusta mladost ne vraća se.