Moj Nurkiću, moju generaciju nije niko pitao hocemo li braniti Bosnu i Hercegovinu, vec smo imali onaj osjecaj da bar na minut budemo mali borci, bili smo maloljetni pripadnici ARBiH, ako hoces mali heroji, nismo ništa tražili od nase drzave BiH, al opet kažem neprocjeniv je osjecaj kad si pod zastavom države i u ušima cuješ himnu BiH, mi nismo bili sportisti nismo imali srece, ja sam za info trenirao skijasko trcanje i biatlon, al zadesi nas rat i prestalo je to. Ja vjerujem Harunu Mahmutovicu i ako čovjeka ne znam. Vjeruj mi Nurkiću da bi se čovjek dokazao vrijednim bar prvog stupnja nekog napretka u životu, važan je odnos prema dresu i zastavi države. Nadam se da ces promjeniti mišljenje i biti u timu pobjednika. Vjeruj mi nema veceg sevapa neko donijeti radost malima i velikim ljubiteljima košarke u BiH. Da spominju tvoje ime dok igraju koše jedan na jedan ili dva na dva... A ti si taj koji odlucuje. I samo da znaš mi da smo tako razmišljali 92-95 , kad smo imali samo jedan obrok dnevno i to kakav obrok hljeb sa mekinjama i slamom, i puna zdjela čorbe od kupusa gdje samo jedna liska kupusa pliva i to na Vlašiću u zimu 1993 godine. Zato razmisli još jednom. Nemoj biti nepravedan prema dresu i zastavi BiH pa bilo ko da sjedi tamo. Dres je cast i ponos ! Šta bih ja sve dao da imam tu srecu bar sad sa 40 godina donositi reprezentativcima bar cašu vode. Golemo je biti Bosanac i Hercegovac !