bilo mi je 9 godina kad je rat poceo.kad je zavrsio, nisam mogla vjerovati da smo prezivjeli i sta smo sve prezivjeli.sjecam se kako sam na sugradjane, koji su se poslije rata vracali u svoj grad,gledala kao na teske izdajnike, koji su izdali i zemlju i nas i sebe...i dugo mi je trebalo da im "oprostim izdaju".
20 godina poslije rata, nakon svega sto se u ovoj zemlji desilo, ja sada ne mogu da shvatim, ko je ispao gori idiot- mi koji nikada nismo otisli ili oni koji su se poslije svega vratili.....
ma sve je individualno, vjeruj, imam zaista razlicite primjere oko sebe.oni su u odredjenoj prednosti kad je jezik u pitanju i vec su jednom prelomili i otisli.mi jos uvijek hvatamo zalet.no kad odem, cini mi se da cu i materine kosti ponijet sa sobom,da me za ovaj crni vilajet ne vezuje nista vise....
hvala kralju,takodjer ;)
da,vrijeme za svakog od nas, unutarnji alarm koji te tjera, da kako zbog sebe a posebno zbog onih koji ostaju iza nas, nadjes plodno tlo, koje ce upornost i trud, nagraditi jednostavnijim zivotom i koliko toliko izvjesnom buducnoscu :)