Od '92 do '95 ja na liniji. Tamo ostavljam zdravlje, najboljeg prijatelja i lijevu nogu. Nisam žalio. Borio sam se za SVOJE. Od '92 do '95 Nikšić i ostala bagra šeta se po evropskim metropolama, toveći se raznim ukusnim jelima i pićima. Jednog dana rat staje. Odahnuli smo. Ma koliko smo tuge i boli okusili u ovom periodu, bili smo sretni i veseli jer je napokon završilo. Mislili smo da je najgore prošlo. Hah, kako smo se samo prevarili. Zašto ? Zato što je upravo tad nastupio još gori period. Tad nam dolaze još gori neprijatelji, a to su, kako obično i biva, naši najbliži. Sad onaj što se šetkao i tovio po evropi dok su borci ginuli, određuje ko će i kad primiti platu, ko će se gdje zaposliti itd., da ne nabrajam, nema potrebe. Sad iskreno žalim što sam se borio...žao mi je što nisam otišao u bijeli svijet i ostavio ovu zemlju da izgori do temelja, jer ako nije tad onda će uskoro. Sa gladnim ljudima se nije igrati.