Polako odlaze i posljednji svjedoci jednog vec odavno proslog vremena. Kada je sve oko nas bilo pomalo ljepse, njeznije, ljudskije... Ili smo mi mozda bili takvi? Uz Kemala Montena sam odrasla, a moji roditelji su uz njegovu pjesmu na svadbenoj veceri plesali... ostaju jos samo uspomene na divne momente i poneka fotografija. I one ce nas nadzivjeti. Hvala Ti, Kemo, za sve pjesme i sve neprosanjane snove! Neka ti je laka zemlja, nadam se i vjerujem da si na nekom ljepsem mjestu.