Ovako to zvuci kada dusa place za nekim... pogodila me je vijest o Kemici kao da mi je neko rodjeni, i sama se sebi cudim. Valjda jer i jeste bio dio mog zivota kao sto je bio dio i zivota toliko drugih ovdje. Tog drugog zivota koji smo nekad imali, koji smo nekad zivjeli, koji smo voljeli i koji je imao smisla - prije svih ovih kosmara sacinjenih od rata, mrznje, sirotinje, primitivizma, nekulture, grubosti i nepravde... Tog vremena koje je bilo drugacije, bolje, mirnije. U kojem se voljelo i pjevalo, sanjalo i nadalo. Gdje je mladost imala sutra, a starost danas. To je vrijeme bilo vrijeme Kemice, Davorina, Indexa. Vrijeme u kojem je Kemal Monteno bojio noci i dana tolikih generacija. I sad ga nema vise. Kao sto vise nema ni tih dana. I placem jer znam da odlaze posljednji svjedoci i protagonisti necega sto vise nece doci. Ali njegove pjesme, njegovi stihovi ce ostati. Hvala Ti...