Kad lutali smo svijetom kao raspršeno sjeme, govorili smo sebi - to je za neko vrijeme. I ne znajuć’ da smo na izgubljenom brodu mi vikali smo: "Kopno!" dok gledali smo vodu. Kad ljubili smo kratko u tuzi kišne noći, govorili smo za se da ljubav tek će doći. Postavljali smo stvari, ali opet ne za dugo. Za sva smo mjesta rekli - odredit ćemo drugo. Kad rađala se sreća i čekala je slava, pomišljali smo opet - to nije ona prava. Kad prijatelja nema, a dani idu sporo, govorili smo za se da vraćaju se skoro. Gdje najviše smo dali dobivali smo manje, ali mislili smo - to je tek privremeno stanje. Kad gubili smo život, govorili smo: "Neka" i vjerovali čvrsto da pravi tek nas čeka. Putovali smo dalje kad davno već smo stigli. Tek počeli smo nešto, a drugo već smo bili. I ostali smo tako kraj odlazeće vode, nerazjašnjeni sasvim i pomalo van mode. U započetoj priči u ljubavi bez traga, jer svakoj smo se kući približili do praga. U privremenom redu nekorištenih stvari ni osjetili nismo