JEST MALO PODUZI TEKST, ALI PRAVEDNIM I OBJEKTIVNIM JE VRIJEDNO CITANJA: Aktuelni razgovori o formiranju vlasti pokazuju da svi političari, ipak, nisu isti. Na površinu je isplivala barem jedna specifična razlika: nije baš svakoj stranci ili, preciznije, baš svakom lideru po svaku cijenu stalo do vlasti radi vlasti. Činjenica da razlike i ne moraju biti plod slobodnog izbora već nužde, ne umanjuje značaj njihovog postojanja. Stranka sa najboljim izbornim rezultatom pokazala se najfleksibilnijom tokom pregovora. Ako bi se to smatralo nedopustivom generalizacijom, onda bi se fleksibilnost morala vezati barem za vođu pregovora, Bakira Izetbegovića.To mu priznaju i oponenti kad kažu da Izetbegović zbog popustljivosti ugrožava svoje šanse na izbornom kongresu SDA. Ali se to već u slijedećoj rečenici zaboravalja i vraća se “ratu svih protiv svih” za fotelje. S druge strane, DF i njen lider Željko Komšić su u političkom smislu evoluirali od proklamirane apstinencije od funkcija do zahtjeva za participiranjem u vlasti adekvatno izbornim rezultatima. Komšić je na to, istina, dobrim dijelom natjeran ultimatumima Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a. Odgovornost za Bosnu Čović je od vlasti najavljene do Nove godine, u međuvremenu nametnuo zahtjeve zbog kojih su probijeni svi rokovi. Njegovom HDZ-u je “dopušteno” da praktično diktira uvjete uspostavljanja nove vlasti. To je bio prvi i temeljni ustupak kojeg je napravila stranka s najboljim izbornim rezultatom. Stranka demokratske akcije je time više istakla svoju državotvornost nego ulogu prekaljenog borca za funkcije. Postupila je, uostalom, potpuno u skladu sa principom da Bošnjaci imaju najveću odgovornost za Bosnu. Stoga se gotovo nevjerovatnim čini da ugledni analitičari papagajski ponavljaju tezu o surovoj borbi za fotelje, dok izborni pobjednik, koji bi trebao dobiti najviše, plaća visoku cijenu samo da bi se što prije formirala vlast. A kad se to i primjeti, objašnjava se slabošću i čak, kako to tumači Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES), “porazom izbornog pobjednika”. Ali, šta da se radi? Treba li se do posljednjeg daha boriti za funkcije, pa šta košta da košta državu i narod, ili treba u ime države i naroda žrtvovati i poneki čisto stranački interes? Srednje rješenje je, naravno, u kompromisima. Ali, tu i jeste kvaka. Kako napraviti komprimis s nekim kome se očito ne žuri i ko bi, umjesto formiranja vlasti, radije pravio nove koalicije? Za njega radi vrijeme. Omražena “teorija odraza” ovdje bi se mogla potvrditi prikladnom za ispravno prosuđivanje: baza određuje politiku svake stranke u pregovorima. Pritom se ne misli samo na izbornu bazu i obećanja data biračima. Političke stranke se u pregovorima ponašaju onako kako su ih doticali ili kako ih mogu uzdrmati građanski protesti. Potencijalni građanski bunt definira poziciju svake stranke u pregovorima. Zato teza da će “bez pokretanja snažne ekonomske obnove BiH generalno svaka politika u BiH doživjet poraz” niti je generalna niti tačna. SDA je kao izbrni pobjednik prva na udaru. Komšićeva pozicija je nedefinirana kakva je bila i prilikom februarskih protesta – kolebljiva. Posljednji koji bi stradao od građanskih protesta bio bi HDZ Dragana Čovića. Njemu se zato i ne žuri, on može postavljati uvjete za formiranje vlasti. HDZ nije prioritetno zasnivao kampanju na ekonomskim temama nego na “neravnopravnosti Hrvata”. Ne samo Čović i HDZ-u odani mediji, već i hrvatski intelektualci vjeruju (i navijaju) da bi se sa nekim drugim političkim saveznicima lakše ostvarili hrvatski nacionalni ciljevi. Zato bi, možda, najbolje bilo da aktuelne partnere odnese talas građanskog nezadovoljstva. Njuška namazana sirom Nakon svega i dalje se, poput onog psa kojem je zbog njuške namazane sirom cijeli svijet mirisao na sir, sve stranke i svi političari stavljaju u jedan koš. Nema nikakve razlike između političara koji nastoje što prije formirati vlast i gotovo zakovanih pozicija onih koji otežu. Nema nikakve razlike između stranaka koje nastoje išupati državu iz gliba i stranačkih interesa koji se pod firmom nacionalnih stavljaju ispred države. No sve to i ne mora biti najvažnije. Nepovjerenje, ucjene i kalkuliranja pojedinih koalicionih partnera u toku pregovora ne otkrivaju samo posebne senzibilitete spram alarmantnog stanja u državi nego plaše nastavkom identičnih pregovora “nakon pregovora”. Stoga je ključno pitanje da li način pregovoranja o učešću u vlasti može postatati metod rada budućih vlada i parlamentarne većine? Hoće li jedna strana biti prisiljena na nove ustupke radi funkcioniranja vlasti; hoće li se drugi kolacioni partner držati principa hoću-neću u vlast ili iz vlasti; hoće li treći partner i dalje računati na ekskluzivnu poziciju i postavljati ultimatume? I sve to nakon podjele fotelja za koje se smatra da su najvažnije.