Nije najveći i najrazorniji mirnodopski poraz ideje socijaldemokracije očekivani i demolirajući izborni slom Lagumdžijinog SDP-a BiH, nego je to istovjetni recidiv, putem definitivno kontroverzne „izborne pobjede i njene upotrebe“ Demokratske fronte Željko Komšić. Političko čerečenje i ideološki rasap, počeli su u rani predizborni sabah iz 2010.godine ispipavanjem glasačkog pulsa temom velike crveno-zelene koalicije. U prvi mah, taj bizarni izborni balon svesrdno i jednodušno je ocijenjen od većine članova i simpatizera SDP-a, kao očit strategijski promašaj, avanturizam visokog rizika i put socijaldemokracije u nerješivu političku kaljugu rašomonijade nacionalističkih stranaka i dejtonskog bezizlaza. Ekstremna politička oholost, narcisodnost i opčinjenost vlašću Zlatka Lagumdžije, odveli su jednu snažnu i tradicionalno, infrastrukturalno dobro organiziranu stranku, gotovo do samog dna i potpune neizvjenosti opstanka. Disidentski glas dugogodišnje Zlatkove uzdanice Željka Komšića i njegovi otvoreni i jasni javni istupi neslaganja, uz pozivanje na političku principijelnost, poštenje i otvorenost, dočekani su kao katarzički spas socijaldemokracije. Njegova ekspresno instalirana stranka Demokratska fronta, privukla je u velikom broju opravdano razočarene simpatizere i članove SDP-a, dosta drugih „neodlučnih i dobronamjernih“ glasača, kao i marginaliziranih mladih. Komšićeva populistički zarazna retorika jednostavne neposrednosti, novih ljudi, ideja, odlučnih promjena, socijalne osjetljivosti i patriotizma, proizveli su njegovu partiju u nezaobilaznog postizbornog partnera u formiranju vlasti. Sve što se njegovoj populističkoj stranci, ozbiljno i javno zamjeralo na kadrovsko-organizacijskoj nedosljednosti i radikalnom udaljavanju javno proklamiranog od političke prakse na terenu, odbacivano je kao napad na stranku i njenog lidera u usponu. Sa sadašnje kratke, ali i dovoljno duge vremenske distance, čini se nevjerovatnim obim političkog sljepila, amaterizma i potpunog nesnalaženja DF-a i Željka Komšića. Izgleda da je velikoj većini političara apsolutno neodoljiva magija, zanesenost i beskrajna želja i opijenost vlašću, kao vrhunskim ciljem i „početkom i krajem svega“. Samo tako, ali i dokazano vrlo limitiranim političkim kapacitetom lidera DF-a, može se pokušati objasniti ponavljanje već viđenih grešaka SDP-a. Čak i samo koaliranje sa nacionalističkim partijama po kompletnoj vertikali vlasti na državnom i entiteskim razinama, više je nego prevelik zalogaj za slabašno organizacijski i kadrovski strukturirani DF. Početno ideološko lutanje prema potpunoj izgubljenosti, promjena mišljenja od danas do sutra, nekonzistentnost i neizbalansiranost javnih nastupa, pregovaračka nepredvidljivost i neutemeljenost i još podosta čudnih stvari mogu se vezati za ovu stranku gladnu političke moći. Njen dugo već neviđeni politički voluntarizam i sluđenost ponuđenom vlašću, imali su za posljedicu teško racionalno objašnjivi, pravi kadrovski smak svijeta. Nepojmljive su činjenice, koje liče na prizemni trač, da je u vladi TK, njihov ministar ključnog resora industrije i rudarstva, osoba sa jedinim iskustvom vezanim za Restoran društvene ishrane rudnika „Kreka“, a da je ministrica obrazovanja kantona univerzitetske težine, skromna profesorica biologije tuzlanske gimnazije. Ponosno su proizveli i ostali živi, aktivnog lokalnog tuzlanskog konobara u dopredsjednika parlamentarne skupštine Federacije BiH. Da to ipak nije baš potpuno kadrovsko dno, podsjetio nas je izbor DF-ovskih članova Federalne vlade. U ministra trgovine svečano je proizveden lokalni partijski aktivista, koji je ustvari, bez stalnog posla tj. nezaposlen je još od davnih ratnih dana. Da nije iz iste partijske kuhinje i ministar energerike, rudarstva i industrije, koji je po zanimanju „magistar evropskih integracija“ i politički analitičar, to bi bio kraj. Kraja nema. Neke već javne konstatacije, da ovako politički metastazirani DF, neće „ u komadu“ dočekati kraj aktuelnog mandata, previše su optimistične. Bliže istini je viđenje, da je stranka Demokratska fronta Željko Komšić, već sada ad acta, kao ozbiljan politički entitet. Njihova jedina, stvarna nakana je ostvarena i potrošena samom podjelom vlasti. To je taj njen jedini sadržaj. Ovakvo ponižavajuće praktično-političko skončavanje gromoglasno proklamiranog antilagumdžijanskog, spasonosnog socijaldemokratskog disidenstva, svakako je teško kompromitirajuće. DF-ovi koalicijski partneri metuzalemski dugog i politički krajnje problematično uspješnog trajanja, nisu „legitimna meta“ oštre kritike. Od njih teško da se očekuju promjene. Nisu ih baš ni obećavali previše. To je činio DF. Konačno, sada se Lagumdžijina maliciozna tvrdnja „da je politički Željko Komšić njegov lični, neuspjeli projekat“, doima kao ostvarena kletva. Kakav bi „uspjeli“ tek bio