Sušta istina! Jedne davne, decembarske noći išao sam iza skupine slovenačkih mladića i djevojaka, blizu hotela "Slon" u Ljubljani. Bili su bučni, glasni, veseli i tako su brzo izmjenjivali replike da nisam uopće razumio što govore. Ali ono što sam razumio i to dobro i jasno bile su, s vremena na vrijeme izgovorene sočne psovke na mom tada srpskohrvatskom jeziku. Iskakale su iz kao buhe iz neprozirnog, debelog krzna. Sve gore i skaradnije a ja nisam znao da li da budem sretan što i mladi Slovenije znaju moj jezik ili me je bilo stid zbog toga.