Prije rata, a i poslije, do prije 10 godina, sam živio u Dubrovniku, roditelji su još dole, imamo tamo kuću. Pred rat smo iznajmljivali sobe, ili bolje rečeno krevete jer je potražnja bila ogromna pa su te sobe ličile na vojničke po kasarnama, (uglavnom) fizičkim radnicima sa Kosova i iz Bosne, nije se pitalo za uslove, samo daj da prespavam, da smo imali hotel, popunili bi ga... Većina tih radnika iz Bosne su bili iz Srebrenice i iz Živinica, ali baš velika većina, i najiskrenije, da nije bilo toga, ne bih prije rata čuo za Živinice. Masu puta sam se tokom rata pitao koliko je tih ljudi, što su nekad spavali umojoj kući izginulo 90-ih, pogotovo onih iz Srebrenice. I sad neki očekuju da Živinice nakon rata budu Monaco neki ili Amerika sa postotkom nezaposlenosti od 5.5%, a prije rata, za vrijeme tog "divnog i prosperitetnog" titovog vremena, nisu ljudi imali od čega živjeti bez da se otisnu po cijeloj bivšoj Jugoslaviji ili inozemstvu da rade šta im god ponudiš.