meni nepoznate četnike. Moram naglasiti da je moj očuh bio silo- van pred mojim očima i očima njegovih kćerki, a mojih polusestri. U toj kući smo bili 4-5 dana, za to vrijeme smo svaki dan bivane silovane i premlaćivane. Mene su tukli do besvijesti. Odatle su nas, po naredbi Milisava Vasiljevića, odveli u školu u Liplju. U školi sam zatekla u jednoj učionici muškarce, meni nepoznate. Saznala sam sam da su to muškarci iz sela Liplja, koji su bili vezani lancima i svako večer sam mogla čuti zveket lanaca, krikove i plač muškaraca, te korake istih, po čemu sam mogla zaključiti da ih negdje odvode. Nas žene su smjestili u drugu učionicu. Tu sam zatekla žene iz sela Marčići, koje se nalazi u blizini sela Snagova. Te žene nisam poznavala, samo se sjećam da se jedna zvala Mejra. Imala je poseban plač, kakav nikad prije nisam čula. Mejru su odvodili, a kada bi se vraćala ona bi plakala. Pitala sam žene:“ ko je ta žena“, a one kažu: „To je naša Mejra.“ U školu je dolazio Dragan Aćimović koji je radio u općini Zvornik kao geometar. I on je dovodio sa sobom srpske vojnike, koji su svaki dan silovali i premlaćivali muškarce i žene. Moram naglasiti da su mene i ostale žene silovali i premlaćivali u učionici, gdje smo sve mogle vidjeti, tj. to je bukvalno bilo grupno silovanje. Redali su se jedan po jedan na nama kako su htjeli. Sjećam se da je Brano Grujić rekao da mora prvi mene imati, pa onda svi ostali. Kada me je Brano Grujić silovao, rekao je ostalim četnicima sada možete i vi, te je nastalo silovanje jednog po jednog četnika. Ja sam mogla brojati do 6-7 puta, i onesvijestila sam se. Kada sam došla sebi, na meni ništa od gardarobe nije bilo osim majice. Primjetila sam da krvarim i imala sam jake bolove u predjelu stomaka i leđa, te nisam mogla ustati na svoje noge. Ostale žene su plakale, jer su i njih silovali i premlaćivali. To je bilo nešto što nikada u životu ne mogu zaboraviti, posebno zbog toga što mi se to desilo od strane ljudi koje sam poznavala, a koji su se tada pretvorili u zvijeri. Početkom mjeseca juna 1992. godine četnici su nas natjerali da iz škole Liplja idemo pješice u Zvornik, gdje su nas zatvorili u logor „Novi Izvor“. Logor „Novi Izvor“ je bila uprava preduzeća za proizvodnju crijepa i cigle pod istoimenim nazivom. Tu je bilo više kancelarija. Ja sam bila u jednoj od njih u kojoj sam zatekla puno žena iz Zvornika, dok su u drugoj prostoriji bili muškarci. Mislim da nas je u tom logoru bilo oko 200- 300 muslimana civila (žena i muškaraca). U logoru „Novi Izvor“ su dolazili pripadnici raznoraznih srpskih jedinica, kao što je Kapetan Dragan. Nisam ga lično poznavala. Pričao je ekavski, bio je srednjeg rasta, imao je oko 50 godina, tamnije kose, proćelav, u maskirnoj uniformi sa crvenom beretkom. Dragan je dolazio da gleda žene, izabirao je koju je želio i odvodio iz kancelarije. Tada bi govorio: „Jebite vi to, a mi ove vodimo!“ I ja sam jedna od tih koje je izabrao Kapetan Dragan. Dragan nas je odveo u hotel „Vidikovac“ na Diviču i tamo su se iživljavali nad nama. Silovali bi nas, a kada nas više ne bi mogli silovati, tukli bi nas i govorili „da ne znamo ništa i da ih ne možemo da uzbudimo“. Svaku noć u Logoru „Novi Izvor“ bi izvodili najmanje po 10 muškaraca. Sjećam se da su tu ubili Saliha Okanovića. Za sve ubijene u logoru „Novi Izvor“ odgovoran je Neđo Mlađenović. Mlađenović je bio direktor komu- nalnog i gonio je muslimane muškarce da kupe u crne vreće ubijene muškarce. Jednog dana su nas odveli u preduzeće „Komunalne“. Tamo nas je snimala TV iz Novog Sada, a meni i Salihu su dali kafu da pijemo. Kada su nas trebali snimati rekli su nam da moramo reći da nam je lijepo, da su nam dali kafu i da nas štite od muslimana, jer su oni ekstremni. Ako drugačije kažemo, rekli su da će poubijati sve u logoru „Novi Iz- vor“. Sjećam se da je na dan Vidovdana, srpskog praznika, a mislim da je to bilo 28. juna 1992. godine, nastao po- kolj u logoru „Novi Izvor“, pogotovo su ubijali muškarce muslimane. Sjećam se da su došli Dušan Vučković zvani „Repić“, koji je bio glavni na Diviču, a sa njim su bili još neki koje su zvali „Pufta“, „Zoks“, izvjesni Jovo novinar, njegov sin zvani „Riko“, te izvjesni „Žućo“. Tada je Dušan rekao svojim vojnicima: „Hajde da ih po***o za sretan put“ i tada je nastao pakao za nas žene. Počelo je sistematsko premlaćivanje i silovan- je. Kako je koji dolazio, on bi nas silovao i premlaćivao, a Vučković je imao sa sobom djevojku muslimanku koju je zarobio i prisilio da bude sa njim. Moram naglasiti da su nas iz logora „Novi Izvor“ odvodili i u bolnicu Zvornik. I tamo su nas tukli. Sjećam se jedne medicinske sestre Bisere, pa Ljilje, pa Saše i Jovana koji je u bolnici u Zvorniku radio kao zubni tehničar. I oni su nas tukli. Dok su nas tukli govorili su nam da je to njihova terapija. U julu mjesecu 1992. godine odveli su nas u SUP Zvornik, da tamo damo izjavu da dobrovoljno napuštamo Zvornik. Izjave je uzimao Neđo Jovičić, koji je inače bio isljednik u Zvorniku. Čula sam da je Neđo Jovičić ubio Amira koji je živio u selu Hrid, a zvali smo ga „Mališa“. To sam sve čula na Kula Gradu. Iz logora „Novi Izvor“ su nas transportovali u Suboticu na Palić u Srbiji. Na Paliću su nas smjestili u nekak- ve bungalove. Tu su nas svako večer silovali. Samo bi upadali u bungalove i govorili rukom „ti, ti, izađi“. Kada bi se žene vraćale plakale bi, a zatim bi šapatom govorile da su silovane. U Paliću u Srbiji su bile žene iz mjesta Kozluk, Šepak, Janja, tj. sve sam ove žene već zatekla na Paliću. Inače, iz logora „Novi Izvor“ su nas transportovali vozom za stoku do Palića. Gdjegod bi voz kroz Srbiju stajao bivali smo maltretirani, kamenovani, pljuvani i ponižavani na razne načine. Na Paliću sam ostala 15 dana i odatle sam pobjegla. Prišla sam nekom vojniku koji je držao stražu i čuvao nas, jer smo bili zatvoreni u žici. Tom vojniku sam rekla da imam ženskih problema, a on je na meni mogao primjetiti da sam bila sva u krvi. Taj vojnik me je pustio da idem u jednu prodavnicu. Kada sam ušla u jednu prodavnicu u Subotici da uzmem uloške prodavačica se onesvijestila kada me je vidjela. Ta žena mi je dala garderobu, pomogla mi. Taj vojnik koji me je pustio da odem do prodavnice rekao mi je: „Gospođo, ne vraćajte se više ovamo.“ Ja sam ispričala toj ženi u prodavnici šta mi se dogodilo i ona mi je rekla da je ona Mađarica i da sjednem u prvi autobus i da idem iz Subotice. Ja sam otišla za Novi Sad.