ovdje je dzumbus samo kod tebe jaro muslimani nisu nikada bili fasisti kao ni ateisti, handzar divizija je nastala zbog potrebe da se zastite muslimani od cetnika i pripadnici te divizije su se prvi pobunili protiv fasista i odbili da ratuju bilo gdje osim u BiH. moj djed je bio u partizanima cjeli rat i onda je kao zahvalnicu dobio streljanje jer je se pobunio zbog odmazde po hrvatskim selima.

Aveyron se nalazi sjeveroistočno od Midi-Pirineja. Ne tako daleko od njega je Villefrance-de-Rouergue, grad u kojem je Andre Sulpice proveo 15 godina radeći na jednoj jedinoj statui. Danas je ovo mjesto od 12,000 stanovnika mirna mala kasaba sa lijepim zemljopisom. Nešto dalje, otkrićete da je Villefrance-de-Rouergue, mjesto nekadašnjih vitezova Templara, gotičkih utvrda, grad starih kuća, vune i srebra iz okolnih rudnika, sa neizbježnom katoličkom katedralom u centru, koji nikada nije izgubio svoju živahnu, pijačnu atmosferu. Osim jednom. Kada je divizijski pionirski (inžinjerijski) bataljon bosanske HANDžAR divizije bio stacioniran u gradiću Villefrance de Rourgue, u južnoj Francuskoj. 16-tog septembra 1943 godine. POBUNA HANDŽAR DIVIZIJE U VILLEFRANCE-DE-ROUERGUE Godine 1943. u tom bataljonu je u noći sa 16. na 17. septembar 1943. došlo do otvorene pobune protiv Nijemaca. Prve u okupiranoj Evropi. 13. Brdska SS Divizija je osnovana na inicijativu bosanskih muslimanskih prvaka, koji se u svom ”Memorandumu” iz novembra 1942. žale na ustaške pokolje nad muslimanima. Predlažu da se obustavi svaka ustaška djelatnost u Bosni, da se proširi muslimanska legija i da bi se umirile njemačke vlasti, predlaže se da legija bude pod direktnim njemačkim nadzorom. Hitler, Himmler i Veliki Jerusalimski Muftija na ovaj memorandum se dogovaraju uprkos oštrom protivljenju Zagreba o stvaranju 13. Brdske SS divizije, bosanske dobrovoljačke postrojbe sa isključivo muslimanskim predznakom. Zahtjev iz memoranduma da BiH dobije autonomiju nije mogao biti prihvaćen od strane Hitlera, jer bi to značilo znatno pogoršanje odnosa sa ustaškim režimom. Iako tek ”dobrovoljačka”, Handžar divizija je ubrzo imala 20.000 dobrovoljaca i bila po veličini druga SS divizija stranaca, koja je ubrzo poslana u Njemačku i Francusku na obuku. S obzirom da je to isuviše obimna tema, o tome ću samo toliko. Da se vratimo pobuni. Kolovođe pobune su bili: Ferid Džanić, Eduard Matutinović, Nikola Vukelić, Luftija Dizdarević i Božo Jelenek. Imali su neke kontakte sa francuskim vođama otpora, ali sve je to još nedovoljno, nepripremljeno. Ko zna šta ih je natjeralo na taj očajnički potez – u trenutku kada su sve velike sile Evrope poklekle pred njemačkim osvajačem. U trenutku kada ih je Bosna trebala više nego ikad, da se vrate njoj. I njenom narodu. Uzroci pobune još uvijek nisu definitivno rasvijetljeni, ali antifašističko raspoloženje vođa, Džanića, Matutinovića i Vukelića, svakako je doprinijelo njihovoj odluci. Čini se da su bili obmanuti od strane nekog od članova francuskog Pokreta otpora. Bilo kako bilo, njihova pobuna realno i nije bila nekih širih razmjera, ali je svakako imala veliki odjek među antifašistima. Zašto? Daljina i tuđina – jad je veliki. Bosna je ostala tamo, negdje daleko od njih. Nebranjena. Sama. Uglavnom, u noći sa 16. na 17. septembar, dakle nedugo po kapitulaciji Italije, oni kreću u akciju: pridobijaju ili prisiljavaju vojnike da ih slijede, hapse njemaćke podoficire i likvidiraju štab bataljona na čelu sa zapovjednikom Oskarom Kirchbaumom. Uspostavljaju kontrolu nad gradom i planiraju sa francuskim suradnicima (koji se nikako nisu pojavljivali) pobjeći u šumu. Probudili su i bataljonskog imama Halim ef. Malkoča i ponudili mu da im se priključi – u protivnom: zna se šta bi ga slijedilo. Pokazalo se to kao fatalna pogreška: Malkoč je ispitao stanje u jednoj od četa i vidio da najveći dio ljudstva nema pojma šta se zapravo dešava, te da im nije padalo napamet da bježe u šumu. Imam onda preuzima kontrolu i komandu, oslobađa pritvorene njemačke podoficire i poziva ih za sobom u obračun sa pobunjenicima. U uličnom sukobu Džanić i Dizdarević su poginuli, Vukelić je uhapšen, a Matutinović pobjegao. Imam je preuzeo komandu nad bataljonom, proglasio opsadno stanje, postavio straže i uputio potjere za Matutinovićem, te, naravno, poslao po pomoć. Ubrzo stiže veći broj vojnika koji preuzimaju kontrolu u svoje ruke. Svi nenjemački vojnici su razoružani i izdvojeni, sprovedena je istraga i prijeki sud pod predsjedavanjem divizijskog sudije dr. von Kocewara osudio je petnaest pobunjenika na smrt zbog organiziranja pobune. Osim Vukelića, osuđena su još petorica podoficira i 8 vojnika (jedan u odsustvu – pobjegao je na vrijeme), od toga 9 Bošnjaka i 4 Hrvata. Kasnije su na smrt osuđena još trojica vojnika – dvojica Bošnjaka i jedan Nijemac. Neki su vojnici dobili zatvorske kazne, drugi su pušteni zbog nedostatka dokaza. U Villefranche je stigao i sam Sauberzweig, koji je insistirao da svi vojnici bataljona ponovo polože zakletvu. Vukelića je sa još nekolicinom istaknutijih pobunjenika, inače, preuzeo Sicherheitdienst (SD, obavještajna služba SS-a). Nakon ispitivanja i mučenja, likvidirani su u blizini grada. Njihov ”križni put” prema gubilištu potresno je djelovao na francuske stanovnike Villefranchea. Danas se on zove Avenue des Croates (Avenija Hrvata). Imam Halim ef. Malkoč je zbog zasluga u suzbijanju pobune unaprijeđen u čin SS-Hauptsturmführera i odlikovan odredom Željeznog križa II stupnja (Eiserneskreuz II – EKII). Zaista je zanimljivo vidjeti njegovu fotografiju – hodža s križem na prsima. To svjedoče ne samo dokumenti (izvještaj Halima Malkoča, izvještaj obavještajnog oficira Karla Rachora itd.), već i izjave učesnika, poput Šefke Alihodžića, koji je o tome pisao u ”Svijetu” i ”Ljiljanu”. Vojni sud 13. SS divizije, pod predsjedavanjem sudije von Kocewara, osudio je na smrt, pored Vukelića, sljedeće podoficire: - SS-Unterscharfführera Karamanovića, - SS-Unterscharfführera Ivana Jurkovića, - SS-Rottenführera Aliju Beganovića, - SS-Rottenführera Mustafu Morića, - SS-Sturmanna Jusupa Vučjaka, te vojnike: - Mehu Memiševića, - Muju Alispahića, - Ismeta Šefovića, - Uzeira Mehičića, - Filipa Njimca, - Sulejmana Silajdžića (u odsustvu, dezertirao), - Zemka Banjića, i - Efraima Bašića. Naknadno su na smrt osuđena još trojica vojnika: - Klaus Tilly, - Hasan Novkinić, - Suljo Suljčić. Još petnaest vojnika je osuđeno na vremensku kaznu zatvora, a dvojica izvedenih pred sud su oslobođena uslijed nedostatka dokaza. Svi oni su strijeljani. Međutim, Vukelića i još četvoricu preživjelih kolovođa preuzeo je SD (SS-ovačka obavještajna služba), te su ih ispitivali uz mučenje, a potom i strijeljali na jednome polju blizu grada. Upravo je njihovo sprovođenje na gubilište djelovalo potresno na lokalne Francuze. U samoj Francuskoj, Francuzi su im podigli spomenik sa zvijezdom petokrakom (!), a u natpisu na nadgrobnoj ploči umjesto riječi stavili su ”Ovdje počivaju jugoslavenski borci”. Jednostavno, hrvatske katoličke i bošnjačke muslimanske žrtve postale su i prikazane kao jugoslavenske. Poslije ugušenja pobune u Villefrancheu, donesena je odluka o premještaju divizije iz Francuske u ”njemačko okruženje”: na vojno vježbalište u Neuhammeru (Šlezija). Pomno su analizirani uzroci pobune i općenito stanje u diviziji. Jedan od pripadnika divizije i povjerljivih ljudi, Nedim Salihbegović, izvijestio je krajem septembra Himmlera o teškom stanju u Bosni, posebno u dotadašnjoj talijanskoj okupacionoj zoni, zločinima nad Bošnjacima, neprijateljskoj propagandi i istom takvom djelovanju ustaških vlasti. Slično je pisao nešto dvadesetak dana kasnije imam Hasan-ef. Bajraktarević, koji se nalazio u Bosni gdje je radio na vrbovanju novih dobrovoljaca. On je upozorio i na neke njemačke hrđave postupke, poput likvidacija Bošnjaka u njemačkim akcijama suzbijanja ”bandi”. Tako je u selu Košutici ubijeno skoro 70 stanovnika (jer je u blizini sela nađen leš njemačkog vojnika), čak i neki članovi porodica čiji su se članovi nalazili u ovoj diviziji. Da stvar bude gora, masakr su počinili SS-ovci iz Prinz Eugen divizije. Himmler je naredio istragu, te je zapovjednik jedinice koja je pobila civile – Karl Juels – izveden pred sud. Iako je Artur Phleps tvrdio da vojnici nisu ništa skrivili, da su postupali u duhu Führerovog naređenja o mjerama odmazde protiv suradnika ”bande”, sud je Juelsa proglasio krivim, nečasno otpustio iz SS-a i odredio mu osam godina zatvorske kazne. U samoj bošnjačkoj SS diviziji (kako su je nazivali i neki Nijemci – bez obzira na službeno ime) također je izvršena istraga i generalne čistke. Oni za koje se ustanovilo da su tjelesno ili duhovno neprikladni, otpušteni su kućama ili upućeni u radne odrede. Međutim, nađeno je čak 825 politički nepouzdanih vojnika, koji su upućeni u zloglasni kocentracioni logor Dachau, a potom u Sachenhausen. Tamo su oni dalje selektirani, većina je upućena u radne jedinice Organizacije Todt, dok su ostali odvedeni u koncentracioni logor Neungamme i njihova dalja sudbina je nepoznata. Po dolasku u Neuhammer, divizija je ”preuređena”, zapovjedni kadar je osvježen novim premještajima iz drugih SS jedinica, a Himmler je Bošnjacima izašao u susret odlukom da se ime divizije promijeni u Freiwilligen SS Bosnien-Herzegowina Division, kojemu je potom dodana brojna oznaka 13, pa je naziv glasio: 13. SS BOSNIEN-HERZEGOWINA FREIWILLIGEN DIVISION (13. SS Bosansko-hercegovačka dobrovoljaèka SS divizija), a vojnici su je prozvali Handžar divizijom – zbog oznake handžara na ovratnicima. Izvršeno je i preimenovanje pojedinih jedinica unutar divizije: dvije SS regimente gorskih lovaca dobile su brojne oznake 27 SS i 28 SS, dok su ostale jedinice (artiljerijska regimenta, pionirski bataljon, izviđački bataljon, itd.) dobile brojnu oznaku 13. Katolici su uglavnom izdvojeni i prebačeni u divizijski trup vojne policije (Feldžandarmerije). Do nove godine vojnici su već prošli glavninu obuke i početkom 1944. već su bili sposobni pokazati svoju uvježbanost i udarnu moć u manevrima. Prilikom boravka divizije u Neuhammeru, posjetio ju je i sam Reichsführer-SS Heinrich Himmler, te i za Bosnu I za svoju Palestinu zlosrećni jerusalemski muftija el-Huseini (u dva navrata). Svaki put su priređivane odgovarajuće svečanosti: mimohod, smotra, prezentacija oružja, obilazak baze, svečani ruèak itd. El-Huseini je prisustvovao manevrima divizije. Pošto je SS u glavama većine ljudi sinonim za nacističko zlo, jer malo ko (izuzev upućenih i stručno obrazovanih osoba) uopće zna razliku između SD-a, Gestapoa, SiPo-a, Totenkopfverbände (čuvara koncentracionih logora) na jednoj i Waffen-SS jedinica na drugoj strani, neko bi se možda zapitao da li su vojnici 13. SS divizije pored vojničke imali i kakvu ideološku izobrazbu? Nema sumnje, kada se čitaju neki tekstovi u njemačkim novinama tog vremena, gledaju tu objavljene fotografije, pa i zapisi pred vojnicima održanih govora – vidi se tu mnogo riječi o budućim neprijateljima tih vojnika: nekakvim Židovima i Svjetskom Židovstvu, masonima i slobodnom zidarstvu, englesko-boljševičkoj uroti itd. itd. Upravo tu, tendenciozno iskrivljujući činjenice, nalaze se neki ”dokazi” magičnom spoju nacizma i islamskog fundamentalizma – dva smrtna neprijatelja Izraelaca i Srba. Naravno, treba uzeti u obzir povijesne okolnosti i zapitati se koliko su sve te priče mogle prodrijeti u glavu polupismenog (ne nepismenog, jer su se svi oni koji su to bili morali opismeniti) bosanskog seljaka koji je SS uniformu obukao u najvećem broju slučaja iz goleme nevolje (bijega ispred četničke kame ili želje da naprosto prehrani porodicu). Kako je to konstatirao Zija Sulejmanpašić, priče o židovstvu, slobodnom zidarstvu i boljševizmu za većinu članova divizije jednostavno su bili prigodničarstvo, propagandne floskule; masoni i boljševici su za njih bili potpuno apstraktni pojmovi, a mnogi nikada nisu vidjeli ni jednog Židova. A oni koji jesu – teško da su mogli biti kivni na njih, s obzirom na višestoljetni suživot muslimana i Židova u bosansko-hercegovačkim kasabama. POVRATAK U BOSNU I BORBE PROTIV PARTIZANA Početkom februara 1944. godine, obuka 13. SS divizije je ušla u završnu fazu, te je odlučeno da se ona konačno vrati u NDH ( u chijem se sklopu tada jos nalazila Bosna I Hercegovina). Prebacivanje ljudstva i opreme otpočelo je u drugoj polovici mjeseca. Divizija je razmještena na tromeđi Slavonije, Srijema i Bosne, a štab se smjestio u Vinkovcima. Kao područje djelovanja određena je sjeveroistočna Bosna. Pošto su manje-više uspješno prebrodili operaciju Kugelblitz, partizani su uspostavili kontrolu nad većim dijelom sjeveroistočne Bosne, uključujući planinu Majevicu, te ravnu i plodnu Semberiju, kao i veći dio Posavine. Snage NDH su bile stisnute u nekoliko garnizona: Zvornik, Tuzla, Gračanica, Doboj i Brčko. Oko srpskih sela je bilo manjih razbijenih grupacija četnika, a oko muslimanskih tzv. zelenog kadra (bosanskih planinaca). I jedni i drugi su trpili teške gubitke u borbi protiv partizana. S druge strane, prostor koji su držali, bogat i plodan, bio je partizanima ne samo izvor hrane, već i ljudstva kojim su popunjavali svoje redove. Uz to, ovi su prostori bili idealni za nastupanje u Srbiju, što je Tito planirao za kasno proljeće. Zbog svega toga, odlučeno je da se 13. SS divizija upotrijebi protiv partizana upravo na tom području. Prvu operaciju 13. SS divizija je poduzela na području Srijema, u rejonu Bosutskih šuma u kojima su se skrivale ”komunističke bande” koje su ugrožavale promet prugom Zagreb – Mitrovica i terorizirale stanovništvo koje ih nije podržavalo. Partizani su, zapravo, pod svojom kontrolom držali više srijemskih sela i obalu Save. Operacija 13. SS divizije, u sadjejstvu sa jednim pukom Wehrmachta, te dijelovima oružanim snagama NDH, započela je 9. marta 1944. (pod imenom Wegweiser – putokaz) i trajala je svega tri dana. Uz nepovoljne vremenske prilike koje su puteve učinili neprohodnim, divizija je prodrla na obalu Save nanijevši partizanima teške gubitke i prisilivši glavninu njihovih snaga na povlačenje na desnu obalu Save. Bilo je to vatreno krštenje, ali i prvi uspjeh divizije, koji se pročuo i u Bosni. U komandi divizije već je isplanirano dalje napredovanje. U jutro 14. marta, 13. SS divizija je uz artiljerijsku pripremu otpočela napad na partizane u Bosni. 28. SS regimenta je mostom prešla Savu kod Brčkog, te je udarila u dva pravca: preko Brezovog polja ka Čeliću i preko Bijele prema važnom raskrižju Srnice. 27. SS regimenta je pod borbom forsirala Savu kod Bosanske Rače, razbila partizansku odbranu i također krenula u dva pravca: ka Bijeljini i Janji, te prema jugozapadu, u susret dijelovima 28. SS regimente. Za nepuna tri dana, SS-ovci su uspjeli zauzeti Bijeljinu i Janju, pojas podmajevičkih sela (Koraj, Čelić, Ratkoviće…). Tri partizanske divizije iz sastava Trećeg korpusa NOVJ-e, 16. vojvođanska, 36. vojvođanska i 38. divizija, sa još nekim manjim jedinicama, pružale su očajnički otpor, ali i trpile teške gubitke, više kao posljedicu lošeg komandovanja i pogrešnih odluka, nego nespremnosti i slabog kvaliteta boraca. Borbe s partizanima duž linije razgraničenja nastavljene su sve do prve polovice aprila. OPERACIJA ”OSTEREI” Početkom aprila Vrhovni Štab Narodno-oslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije, na čelu sa maršalom Josipom Brozom Titom, donosi odluku za prodor partizanskih snaga u Srbiju. Tito je u više navrata zahtijevao i od Trećeg korpusa NOVJ da svojim snagama izda naredbu za angažiranje u tom poduhvatu, forsiranjem Drine na pravcu Bijeljina-Zvornik. Njemački obavještajci hvatali su i dešifrirali partizanske radio poruke, pa kada su saznali za namjere partizana, 13. SS diviziji je naređeno da krene u napad. Isplanirana je nova operacija pod imenom ”OSTEREI” (Uskršnje jaje). Operacija je započela 12. aprila 1944. Snage 27. SS regimente nastupale su od Bijeljine prema Trnovi i Ugljeviku, dok je 28. SS regimenta probila partizanske linije na Bukviku, te preko Bijele prodrla do strateški važnog raskrižja na Srnicama. Odatle je jedan bataljon krenuo prema zapadu i zauzeo Gradačac i Modriču, dok je drugi protjerao partizane iz Srebrenika. Istovremeno, iz Tuzle je krenuli u akciju domobrani iz 3. gorskog zdruga. Partizanima je prijetila opasnost od okruženja, te njihov operativni štab donosi odluku da se povuku u Birač. Prilikom povlačenja, napali su, opljačkali i potom spalili ”zelenokadrovska” sela u okolini Kalesije. Glavni zadatak operacije je potpuno izvršen: partizani su spriječeni da prijeđu u Srbiju. SIGURNOSNA ZONA 13. SS DIVIZIJE Po okončanju operacije ”Osterei”, 13. SS divizija je uspostavila kontrolu nad većim područjem sjeveroistočne Bosne, omeđenom rijekama Savom, Drinom, Sprečom i Bosnom. To područje će u narednih nekoliko mjeseci predstavljati tzv. sigurnosnu zonu 13. SS divizije. Po prelasku Save, narod u Brčkom je 13. SS diviziju dočekao s radošću, što ne treba da čudi. Mnogi su vjerovali da će ta jedinica donijeti toliko željeni cilj. Bilo je tu i nekog ponosa: po prvi put su Bošnjaci imali takvu vojsku, odlično opremljenu, sa najsavremenijim naoružanjem, ali i sa fesovima na glavi i vojnim imamima. Po dolasku divizije, u brčanskim džamijama su se održavale svečanosti. Vjerovalo se da će već omrznuti ustaški režim biti zamijenjen čvrstom i sigurnom njemačkom upravom. Međutim, naklonost Bošnjaka prema Nijemcima bila je sada na daleko nižoj razini nego u vrijeme formiranja divizije. Padom Tuzle u partizanske ruke, komunistički se NOP u ovim krajevima nametnuo kao poštovanja vrijedna sila, a osnivanjem 16. muslimanske brigade, sve veći broj Bošnjaka je stupao u partizanske jedinice, tako da su one, prema nacionalnom sastavu, gubile svoj uglavnom srpski karakter. Dokument pod nazivom “Smjernice za uspostavljanje zemaljskog mira u Bosni” nastao je u prvoj polovici marta, a Sauberzweig ga je objelodanio u aprilu 1944. Po Smjernicama, osnovni zadatak ove divizije bio je oslobođenje Bosne. Tu se ističe da je muslimansko stanovništvo u Bosni autohtono i ”priraslo za tu zemlju”, koju treba osloboditi od bandita i stranaca. Nemuslimansko stanovništvo je također pozvano da učestvuje u izgradnji zemlje. U Bosni će se stvoriti muslimanske oružane snage: mlađe generacije će služiti u diviziji, dok će stariji vojnu obavezu služiti u zemaljskim odbrambenim snagama (Landwehr) ili mjesnim stražama, koje će biti uspostavljene u svim selima i zadatak kojih bi trebao da bude održavanje reda i odbrana od partizana. Za realiziranje ovih smjernica, u Brčkom je organiziran Aufbaustab (Štab za izgradnju), kojemu je bilo cilj da unaprijedi privredu, obrađuje zemljišne površine bez vlasnika, vrši otkup žitarica i šljive, iskorištava rudne resurse, ali i da organizira mobilizaciju vojnih obveznika i radne snage, itd. Konačno, pod pritiskom zvanične državne politike Reicha (tj. NDH), prema kojoj je NDH zemlja saveznica, i Himmler je morao popustiti, te su Smjernice suspendirane i Sauberzweigu su oduzeta politička ovlaštenja. Većina Bošnjaka NDH generalno nisu doživljavali kao svoju državu. U stvari, za njih je NDH bila isto kao i Kraljevina Jugoslavija. Narod je mislio predeverati Antu kao što je predeverao kralja Petra. Većina Bošnjaka bila je germanofilska i autonomistički raspoložena (zbog Austrougarske uspomene). Ako zanemarimo političke implikacije, većina bi se opet opredijelila za njemačku vojsku. Znači, ne samo zbog simpatija prema Nijemcima i želje da Bosna dobije autonomiju, već zbog opremljenosti njemačke vojske, dobrih plaća i uvjeta života. Kopija komunističkog izvještaja o ratnim zločinima 13. SS divizije iz arhiva, koja analizira “zločine” jedinice je najkontraverznija tema iz povijesti ove jedinice, pogotovu nakon što je Zija Sulejmanpašić u svojoj knjizi vrlo argumentirano i uspješno pobio većinu navoda tog izvještaja. I ja sam bio zaprepašten, jer sam handžarce zaista gledao kao brutalne SS-ovce koji nemaju milosti… Ipak, čini se da je bilo osjetno drugačije. Handžarci nisu bili anđeli, poput i ostalih učesnika u ratu, ali nisu bili razularena rulja poput četnika i ustaša (i to onih ”divljih”). Zna se kakva je disciplina vladala u SS formacijama. Inače, stereotipi o balkanskoj surovosti povezani sa pripadnošću islamskoj vjeri vojnika 13. SS divizije u glavama nekih ljudi su proizvodili predstave o nekakvoj urođenoj brutalnosti i krvoločnosti. Sredinom maja 1944., nakon uspješnog učešća u operaciji Maibaum, 13. SS divizija je službeno po posljednji put preimenovana: nazvana je 13. Waffen-Gebirgs-Division der SS Handschar (kroatische Nr. 1). Tek tada je naziv ”Handžar” ušao u službeno ime divizije. Nakon toga veći broj vojnika, podoficira i oficira iz Handžar divizije upućen je u Mađarsku, gdje se trebala formirati nova SS divizija od bosanskih muslimana, nazvana 23. Waffen-Gebirgs-Divisionen der SS Kama. Nakon poraza njemačke vojske u 1944. i stalnim velikim gubicima koje je Handžar divizija trpjela zbog rastegnutosti na području od Save do Drinjače, među vodnicima Handžar (I Kama) divizija kolale su i glasine da će divizija biti povučena iz Bosne i upućena u borbu protiv Rusa. Sve je to izazivalo prigušeno nezadovoljstvo i krizu unutar divizije, koja će kulminirati masovnim pojavama dezerterstva u septembru i oktobru 1944. Od ostataka njemačkog kadra i još oko 1000 ljudi iz 23. SS Divizije ” Kama” osnovana je Borbena Grupa (Kampfgruppe) Hanke pod komandom Obersturmbahnfuehr Hans Hanke. Borbena Grupa ”Hanke” prebačena je u Mađarsku gdje se borila sa Crvenom Armijom tokom 1944 (Novembar/Decembar). Ostaci se povlače do Austrije gdje se predaju Englezima 08.05.1945. Mali broj je prešao u Njemačku i neke druge zemlje. Međutim, najveći dio ljudstva predat je Titovoj NOV, od kojih je najveći dio strijeljan, a manji osuđen na stroge zatvorske kazne. Danas, svake godine taj gradić Villefrance-de-Rouergue ima 17. septembra komemoraciju ovim bošnjačko-hrvatskim vojnicima danas poznatim uglavnom samo kao “Hrvati”. Svake godine ministri ili drugi dužnosnici Vlade Republike Hrvatske idu tamo.

Evo i klix je cak pisao o tome http://www.klix.ba/vijesti/bih/dan-kad-su-pripadnici-handzar-divizije-digli-pobunu-u-njemackoj-vojsci/130917053