zasto me uvijek povuku ovakvi clanci da ih otvorim pa se automtaski rasplacem, jer kad ubistvo i dijete vidim u istoj recenici ne mogu svladati emocije, pa me kolege u kancelariji gledaju cudno. i ja sam bila to nevino dijete, i ja sam mogla danas biti samo ime na nekom spomeniku, kojeg se sjecaju samo roditelji i uza rodbina. pitam se prodje li ta bol ikada, pitam se kako ljudi danas zive i gledaju ove licemjere koji jednom godisnje dodju tu da se pomole, uslikaju i odu kuci svojoj djeci?