Kakva noc muzeja,bolja noc pjesme..Jos kad je Ujevicevom otvoris...
"Notturno"
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strašna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.
Bio je jedan genijalac,
Za zene specijalac.
Kao i svaka druga topla dusa,
nestade,kao proslogodisnja susa.
Drag je meni on pravo...Iako je bio pravi boem..Jednostavno stihovi su prelijepi...On, Matos,Petkovic,Kovacic,Kamov... A tek Simic,ionako nije rabio rime,bio je nevjerovatan...
Znao sam! Cim sam je drugi put procitao... Toliko si strofa napisao,da jednostavno covjek koji pomno cita moze uvijek u masi stihova tvoje da nadje... A i redanje rima je tebi svojstveno...Jer rijetko rabis a-a ili a-b-a-b.. ove stilove ja najcesce koristim.. One su mnogo vise zatvorene,kanonske...Ali moram se na njima prvo uciti,da bih mogao opleti po a-b-c-a... Ipak za to treba mnogo vise iskustva..Zato cestitke druze stari,jer ja odavno bolje pjesme procitao nisam!
Heh.. To si u pravu... Ja sam probao jednom da napisem pjesmu,a da ne bude nikako zene u njoj..Taj dan sam lezao na travi..I kontam,pa Werthere,vidi ljepote prirode,vidi to nebo..Pise o tome,pusti zene i naravno uspio nisam.. Ne znam,da li sam ovu stavljao ovdje...
Ležim dugo već,
U suncem obasjanoj travi.
Ništa ti ne mogu reć,
Jer mi na usnama plešu mravi.
Gledam taj beskrajni svod,
Pa ga upitah nešto.
Mogu li se ukrcati na vaš brod?
Ne! Dječače,zašto:
Da lutam s vama gore,
I da spavam u visini.
Da gledam beskrajno more,
I da uživam u vedrini.
Trava i dalje miluje mi lice,
A odgovora odozgo nema.
U daljini čuje se pjesma ptice,
Priroda me napusti posvema.
Vjetar silni i dalje prkosi,
Dok travu obasjava rosa.
Miruju i prvi otkosi,
Lice mi dodirnu djeva bosa.
Zašto si ovdje dječače mili:
Zabrinuti te traže i otac i majka,
Na svakom pedlju zemlje,tražeći su bili,
Izgubljeni hodaju,misleći da je sve bajka.
Slušajući nju krasnu,
Ja zaboravih sve.
Čak i staru basnu,
Miris proljetne sjetve.
Leže djeva pored dječaka,
Oblaci sunce zaklanjaju
Njen dodir harmonija laka,
Neko novo nebo da sanjaju.
Sta da ti kazem Katile.. Jedva da mi je 18.. I vec sam imao prelijepih trenutaka s njima... I te prve ljubavi,ako ih tako mozemo nazvati,asikovanja,prvi put kada ti se obraz zacrveni,prvi jad zbog njih... Ljutnja ako ti neka izmakne... Dosta mi se toga desilo..Jbg.. Katile,ipak mi pjesnici smo nesto najblize njima..Jer koliko-toliko mi ih osjecam bolje,nego ostali muskarci... Jer nas nije strah priznati nasu bol,tugu,nasa osjecanja..Bilo kroz stihove ili puke rijeci... Zato smo ih i imali,a ja cu ih jos imati...A ti nadam da si se skrasio.. :PP ;D
Heh,mislim da me ista sudbina ceka... Jer mene je to vec sad ufatilo... Ali sejtan ne da,kaze jos ne Werthere,prvo ti zbari "kamaru" cura.. Malo bludnci tu i tamo,jes da te nisam mogao preveslati da cugas,ali zato ces travu da fino zapalis... Svjestan sam ja svojih grijeha Katile za razliku od drugih "muslima na baterije"... Ali da i ja ne duljim druze..Laku noc ;D
O kako lagano nebom
Bijeli oblačci plove.
Trepavke sklopila narav
Pa rujne sniva snove.
U mraku jasminske noći
Mirisna dršće lipa,
Luna joj ljiljane sv'jetle
Po kruni smaragdnoj sipa.
A tamo za bujnim gajem
Žubor se čuje vala:
To Sava ravnicom teče
Do dragih rodnih mi žala,
Gdje moja Đulizara
Vječiti sanak snije,
A mjesec po grobu njenu
Cvijetne trakove lije.