EVO STA ABDULAH SIDRAN PIŠE O NACELNIKU TUZLE, MECENI „BINGA“ Građanima Tuzle je poznata činjenica da je njihov prijeratni, ratni i poratni općinski sekretar a današnji gradonačelnik Jasmin Imamović jedan od prvih Tuzlaka koji je, takoreći odmah po početku agresije na BiH, maja/juna 1992. godine, oteo stan sugrađanki nebošnjačke nacionalnosti. Sudski spor u vezi sa tim ‘predmetom’ došao je do Strazbura i njegov ishod nije neizvjestan. (Pogledati: http://tuzlalive.ba/dani-2012-godine-nacelnik-jasmin-imamovic-vec-19-godina-nezakonito-zivi-u-mom-stanu-20465/) Da sam za tu činjenicu saznao pravovremeno, sa dotičnom personom ne bih se ni rukovao, a kamo li gradio prijateljstvo! Naravski, ako je neko spreman u okolnostima rata baviti se otimanjem tuđih stanova – njemu je i najkrupnije laganje – sitnica. Pune tri godine svjesno i smišljeno laže – i plaća novinare da njegovu laž umnožavaju i šire! – da je sukob između nas dvojice uzrokovan mojom ‘ljutnjom’ što je iz konkurencije za nagradu MS 2012. godine eliminisan moj roman ‘Otkup sirove kože’. Laže ko pas! Protiv voluntarističkog načina ‘rada’ i potpune pravne i proceduralne neuređenosti poslova u vezi s tom nagradom – ja sam se pobunio tri godine ranije, 2008/2009. godine! – saznavši za sramotnu eliminaciju iz konkurencije za nagradu MS genijalnog romana ‘Vječnik’ bosanskog pisca Nedžada Ibrišimovića. Polemika o tome u dnevnom listu ‘Oslobođenje’ trajala je dva mjeseca, decembra 2008. i januara 2009. godine. Nikakav moj roman nije postojao, niti sam znao da će postojati! Naravski, ako neko sve svoje veze i prijateljstva gradi i njeguje isključivo iz vlastitih karijerističkih pobuda, kalkulacija i ambicija – kao što to oduvijek čini J. Imamović – onda to i nisu stvarna prijateljstva. Kvarni partner u tome odnosu ne može ni znati kad je neko od njegovih ‘prijateljstava’ počelo, a kada završilo. Tako ni Imamović ne zna da je prekid našega prijateljstva započeo mnogo ranije, nakon što su se pokazale uzaludnim moje višekratno izrečene molbe da me oslobodi verbalnog maltretiranja u obliku neprestanog hvalisanja vlastitim švalerskim podvizima! To se nije dalo izdržati! Manijakalni hvalisavac nije se libio među imenima svojih ‘žrtava’ pominjati i imena pojedinih članica njegovoga žirija za književnu nagradu MS! Da je barem u tome bilo ikakvog pripovjedačkog šarma, elegancije ili humora! Nego ništa: okice koje škilje i jezik koji katkad oblizne usnu dok preko nje prebacuje gadarije. Ako mislite da je ovo kraj i da se ružnije od ovoga ne može ni zamisliti – prevarili ste se. Nažalost. Pohvalio mi se, jednog popodneva u mome stanu u Sarajevu, u ulici Marsela Šnajdera 9 – da je nedavno ‘sredio’ i kćerku jednog našeg zajedničkog prijatelja. Ostavljam da sami nađete ime za takav ljudski materijal.