Hazjain, dakle gazda, što je omiljeni nadimak Josifa Visarionoviča Staljina, u Sovjetskom savezu i zemljama iza komunističke zastave, umirao je «neskaljka raz»! Umre u Moskvi, ali oživi u Bukureštu ili Varšavi. Njegove fanove je blagopočivši Josip Broz Tito udobno smještavao na Goli otok. Jer, «da nije bilo tako, onda bi Jugoslavija bila jedna od ruskih gubernija», kako mi je to objašnjavao donedavno živa legenda – Jovo Kapičić, general, diplomata i jedan od onih koji je predano radio da staljinisti imaju odgovarajuće uslove ljetovanja na Golom otoku. Prošle je nedjelje objavljeno da je Staljin posljednji put – konačno!- umro u Tuzli! I to u liku Jasmina Imamovića Merkatora, koji nije shvatio da je mačku golema teleća glava. Zato se začešljao, našminkao, retuširao uz obilato korištenje opštinskih i drugih materijalno-finansijskih resursa pa krenuo u slavodobitnu trku za prvo mjesto u es-de-peu. Samouvjereno je izjavljivao kako će, već u prvom krugu izbora, pobijediti sa više od polovine osvojenih glasova te da drugog neće ni biti. Ovo drugo je tačno. Nermin Nikšić je već u prvom krugu dobio oko 70 posto glasova onih koji su birali predsjednika SDP BiH! Tuzlanski diktator, čelni čovjek kriminalnog gradskog holdinga, konačno je razotkriven i kao lažni car Šćepan Mali. Njegova Potemkinova sela su razotkrivena kao straćare. Istina je našla pukotinu u zakupljenom medijskom prostoru Sarajeva, Tuzle i drugih gradova, pa je car postao go! No, nije važan više Jasmin Imamović Merkator sem činjenice da je otišao sa političke scene. Kažu zlobnici “odmara se u Popovači”. Pravi izbor, jer slavonska ravnica odmara i dušu i tijelo. Ali, posljednja smrt Staljina se vidi i kao tačka koja obilježava povratak esdepea samom sebi! Naime, skoro dvije decenije je trajalo samourušavanje SDP na način despotizma Zlatka Lagumdžije i njegovih klonova, muha podrepašica, Jasmina Imamovića Merkatora, Hamdije Lipovače i drugih koji su nosom parali nebo, a rukama džepove građana. Lipovača je zaglavio u zatvoru, a Merkatoru su odijela s registracijskim brojevima noćna mora. Rezultat takvog ponašanja jesu katastrofalni izborni rezultati od kojih su najbolniji oni u Tuzli. Tamo je SDP, nakon 1946. godine, izgubio izbore i to zauzevši četvrto mjesto, iza SBB, DF, pa, čak i SDA koju je Salko Bukvarević skrojio spram svoje visine. Taj rezultat je slika i prilika kriminalne tuzlanske vlasti! Unutarpartijski izbori u SDP su bili očiti dokaz ko je, od pet kandidata, pokazao, ne samo svoje kapacitete, već i koliku ima želju da se partija vrati svom izvornom Programu i Statutu, odnosno socijalnom programu, sve siromašnijim radnicima, seljacima, srednjoj klasi na prosjačkom štapu…socijalnoj i svakoj drugoj pravdi. U tome je Nikšić bio najubjedljiviji, a u stvarima unutarstranačke demokratije, kao kvalifikativa za izgradnju demokratskog društva, on je bio veoma jasan. To znači, da je Nikšić zagovarao unutrašnju demokratiju kao način rada i ponašanja. Ustvari, on je drugim riječima rekao da se partija mora vratiti demokratskom centralizmu i toga slogana se ne treba stidjeti. Naprotiv! Svaki član će, nanovo, moći reći svoj stav o najvažnijim pitanjima vođenja partije, načinu rješavanja najkrupnijih političkih, ekonomski i drugih pitanja, a da za to ne snosi nikakve posljedice. Do sada su svi mislili kao što misli vođa. Dakle, niko nije ni mislio! To je bilo strogo zabranjivano i strogo kažnjavano. Dakle, politička smrt Jasmina Imamovića Merkatora, jeste posljednja smrt Josifa Visarionoviča Staljina u redovima SDP! Za razliku od njega koji je tokom kampanje vrijeđao svoje protivnike, prljavo se ponašao i još prljavije govorio, Emir Đikić, Miro Lazović i Svetozar Pudarić su pokazali i kulturu ponašanja, političku i državničku zrelost. To su ljudi koji trebaju SDP-u i našem društvu. Takva potvrda će doći uskoro, već na Kongresu SDP