Prvo te preplavi osjećaj bezvrijednosti. Osjećaš se potrošno. Kao da si prisilno stavljen u vlak i udaljavaš se od svega srcu dragom. Izgubiš samopoštovanje, želiš da se sklupčaš negdje u kut i tiho jecaš. Znaš da možeš da napraviš novi račun, ali ponos ti ne da. Cijele dvije i pol minute. Kreneš da se registriraš ponovo, traži ti mail. E u klinac. Napraviš mail. Krene registracija, nadaš se da će samo da ti traži mail pro forme. Sve samo ne verifikacija, sve samo ne verifikacija. Kad ono - traži verifikaciju. E u klinac. Dočekaš napokon ''Kliknite da biste potvrdili'', klikneš sretan misleći EVO MOJIH NOTIFIKACIJA, kad tamo - ništa. Pitaš se šta si propustio. Ali nema povratka. Onaj mali plavi čovječuljak u gornjem desnom kutu ne maše ničim crvenim. Tuga. Samoća. Shvatiš da moraš sve ponovo. I kreneš. Gradiš se. Čeličiš. Jačaš. Shvatiš da nisi od stakla. Vratiš se luđi. Jači. Želiš da im pokažeš da te nije briga. Ali.. duboko u sebi, svi mi banovani patimo za našim prvim accountom.
Ahahahahah,
Janje, Janje....
Banovanjem do..pa gdje stigneš. I u Japan. Godinica-dvije.
I opet, analiza ti je - ....dok smislim epitet. Uglavnom vrlo +