Rusenje kulturno-historijskih spomenika je zlocin nad kulturno-historijskim nasljedjem drzave. Medjutim, nije to samo zlocin: to je zlocin uvecan za primitivizam, divljastvo, barbarizam....Rusenje ovog objekta, Aladze u Foci (dzamije u neposrednom susjedstvu), Ferhadije u Banja Luci, itd., daje cinovima rusenje ovih istorijskih spomenika jednu posve novu, siru dimenziju. Iako je cinjenica da se radi o vjerskom objektu, sama po sebi, dovoljno teska, preteska za objasniti, ili, ne daj Boze, opravdavati. Isto, naravno, vazi i za bilo koji drugi objekt vjerskog karaktera, svaku unistenu crkvu ili katedralu, kao sto to vazi za Stari Most u Mostaru, Sarajevsku Vijecnicu... Ali, podatak da rusitelji nisu prezali niti od unistenja ili skrnavljenja objekata koji su pod zastitom kao kulturni i historijski spomenici, bolje receno biseri u tom pogledu (Stari most, Ferhadija, Vijecnica, ova dzamija u Ustikolini,...) je za svaku osudu. Mi smo, i nas zivot, minijaturni, u prolazu...A ovakve gradjevine su bile, prkosile vremenima i ratovima... i zamisljene da traju. Trazenje izgovora od strane nekih da je, kao sto citam u slucaju Ferhadije ili Aladze, sagradjen noviji i podjednako vrijedan objekat, je naravno, daleko od istine. Jer, original je i u arhitekturi samo jedan. I samo jos nesto...vazno: postoji zlocin. Svaki je za osudu, jednak u pravosudju. Ali...postoji i gradacija zlocina... Nema zlocina koji treba i smije se opravdavati. Ipak, neki zlocin ima karakter izolovanog, sporadicnog. A neki su zlocini sistematski, planirani, i dio zvanicno politike. To je ono sto daje takvim nedjelima neizmjernu tezinu. Cini mi se da rusenje dzamija 1992-1995 u BiH pripada u ovu drugu, tezu kategoriju...