zelenolisno povrće nije dobar izbor za zimsku prehranu iz prostog razloga što ne dospijeva u ovo vrijeme, tako da to povrće uzgojeno u plastenicima na agresivnim vještačkim đubrivima ili uvezeno iz toplijih krajeva (u oba slučaja tretirano velikom količinom raznorazne hemije) čini samo štetu organizmu.
čovjek treba da ishranu prilagodi godišnjem dobu i podneblju odakle je.
ko zna i u mogućnosti je, neka u septembru nabere nekoliko kg divljih jabuka (može se naći i na pijacama)
šipka, trnjine, drenjine, nekoliko dunja, i sve to stavi u bure od 20-30 litara, prelije vodom, lagano poklopi i ostavi dvadesetak dana na sobnoj temperaturi dobiće zdravu, ukusnu turšiju, prebogatu vitaminima, mineralima i probioticima. čaša turšije ujutro je eliksir zdravlja, korisnija nego svi mogući multivitamini i slične hemijske (usput skupe) gluposti. proguglajte koliko c vitamina ima šipak, koliko je divlja jabuka bitna za kardiovaskularni sistem, koliko je glog dobar za srce, koliko probiotici znače za zdravlje...
ko ima gdje i zna, ili zna nekoga ko zna, neka ukalemi sebi jabuku zeleniku. to je stara sorta, otporna na bolesi, ne treba joj prskanje pesticidima niti vještačko đubrivo. poredane u gajbe na suvom i hladnom, mogu stajati do aprila.
iako sam rođen i živim u gradu, ne mogu bez prirode. najgore mi je bilo kad sam studirao u bl, pa po mjesec dana ne odem u selo na planinu. k'o u zatvoru :))
priroda je zakon. kad mi dopizdi gužva i žurba, povedem psa i u planinu. kad je sezona tražim gljive usput, obilježim sadnice divljih jabuka i krušaka pa ih na proljeće kalemim, prehodam desetak km, slušam šum vjetra kroz krošnje... ma odmor za dušu.
gdje ti živiš, je li sarajevo?
ja sam prije šest godina kupio komad zemlje od dunum i po, 10 km od grada sa prelijepim pogledom za 1500 maraka. bilo je tako jeftino zato što je bilo potpuno zaraslo, 20 godina niko nije prišao. cijele godine sam sa trimerom i motorkom krčio to. samo sam u girnjem ćošku ostavio jednu lipu i hrast za hlad, da tu stavim klupu. onda sam ostatak dvije godine izoravao, da potpuno uklonim sav korov. poslije toga sam tu presađivao i kalemio voćke iz svog sela što je još prađed kalemio prije 100 godina. stavio sam svega, od rane trešnje, do jabuke zelenike, da uvijek ima nešto da dozrijeva, ali sve old skul sorte, bez hemije i prskanja. malo po malo, podići ću tu i neku vikendicu. lagano, bez kredita, prvo temelj, pa zidovi i krov, pa stolarija... nek' bude gotova za pet, deset godina, meni dobro.
hvala vlado. život k'o život, ima svega, ali tako je svima, ne treba se samo predati. iako nisam neki hard core vjernik, vjerujem da se dobro isplati i da sve mora doći u balans, na svoje, jer u prirodi sve i jeste u balansu. ostaje nam da dajemo najbolje od sebe i guramo koliko možemo, uzimajući najpozitivnije, a popravljajući koliko možemo, od ljudi i okolnosti koje nas okružuju. ostalo ionako nije u našoj moći.